Autorica NMKolumne:
Danijela Varga, mag.praesc.educ.
stručna suradnica, odgojiteljica
„Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta knjižnice.”
Jorge Luis Borges
U svijetu u kojem je komunikacija često površna, a informacije brzo zaboravljene, književnost ostaje stabilna točka koja potiče dublje promišljanje i trajnu povezanost s idejama i pričama. Ona nas potiče da se suočimo s kompleksnostima ljudskog postojanja na način koji brzi tempo svakodnevnog života često ne dopušta.
Današnja svakodnevica podrazumijeva izloženost mnoštvu informacija i poruka. Odašiljanje, prenošenje i primanje poruka svakog je dana sve sofisticiranije i brže. Za dohvaćanje informacija za koje bismo prije samo desetak godina trebali izdvojiti i nekoliko dana vremena danas su nadohvat ruke ili su pak udaljeni nekoliko klikova. Osim štednje vremena, dohvaćanje raznih informacija korištenjem tehnoloških alata smanjuje korištenje energije, proizvodnih resursa ili pak ljudskog rada. No, kada komunikaciju smjestimo u kontekst procesa čitanja, pogled na izloženost informacijama i njihovom prenošenju drastično se mijenja. Druženje s knjigom emocionalni je doživljaj čitatelja koji uključuje, osim knjige, i još ponekog aktera u ovom uzbudljivom procesu. Naravno, ovdje podrazumijevamo autore i ilustratore koji stvaranjem novog sadržaja doprinose raznolikosti književne ponude. Pružanjem mogućnosti izbora i stvaranja vlastitog čitateljskog ukusa naglašava se važnost ravnoteže između tehnološkog napretka i očuvanja osobnog, emocionalnog iskustva čitanja. Iako su tehnologija i brza dostupnost informacija od neizmjerne važnosti, potrebno je čuvati i njegovati duboku povezanost između autora, čitatelja i knjige.
Najjednostavnija definicija komunikacije jest prenošenje poruka. Čitanjem knjiga postaje medij kojim autor prenosi svijetu svoje ideje i misli. Čitanjem se ostvaruje proces dekodiranja i analize, koji za posljedicu ima kreiranje doživljaja. Bez obzira na to radi li se o romanu za odrasle, stripu ili pak slikovnici, čitanje nas izaziva na razmišljanje, djelovanje, izražavanje, ali i sazrijevanje. Ima moć oblikovanja misli i emocija čitatelja, pripomaže stvaranju vlastitog mišljenja o određenim temama, senzibilizira nas na socijalne probleme te potiče empatiju.
Kada čitamo sami, stvaramo neposredni doživljaj. U direktnom doticaju s knjigom u mogućnosti smo zamišljati likove i događaje ili proširivati njihovu stvarnost sitnim detaljima iz vlastitog života. Možemo poistovjećivati sebe ili svoje osjećanje s onima odabranih likova ili pak maštati o pomacima u radnji i stvarati svoj narativ. Na taj ćemo način mi čitatelji produbiti sadržaj koji nam je ponuđen stvarajući vlastitu, intimnu interpretaciju koja ovisi isključivo o nama samima.
Kad nam netko čita, stvaramo posredni doživljaj koji je nastao pod utjecanjem izraza osobe koja čita. O čitaču, osobi koja verbalno ostvaruje književni sadržaj, ovisi hoće li nam djelo biti zanimljivo i u kojoj ćemo se mjeri prepustiti sadržaju kojem smo izloženi. Nerazgovjetno i nespretno čitanje može odbiti i najupornijeg slušatelja, stoga je sposobnost posrednika za pravilno izražavanje i izražajno čitanje vrlo važan element u stvaranju posrednog čitateljskog doživaljaja.
Sam doživljaj zapravo je stapanje pisanog, prikazanog i izgovorenog sadržaja u jedinstveni podražaj. No, da bi taj podražaj opstao kao poticaj za daljnje aktivnosti, on sadržava u sebi smisao – temu i poruku slikovnice ili knjige te emocionalni doživljaj koji prema svom intenzitetu navodi čitatelja da knjigu zavoli ili je odbaci.
Kod djece doživljaj čitanja često predstavlja jedinstvenu sinergiju između teksta, ilustracija i čitanja naglas. U tom procesu, djeca doživljavaju tekst ne samo kao fizičke riječi, nego i kao živopisne slike i zvukove koji nastaju istovremeno. Ovaj integrirani doživljaj knjige nije samo pasivno primanje informacija, već proživljavanje teme, poruke i emocionalnog naboja koji knjiga donosi. Svi se ti procesi ostvaruju i u odrasloj dobi – doživljaj čitanja zadržava svoju jedinstvenu suštinu, no postaje dublji i kompleksniji zbog bogatstva životnog iskustva i emocionalnih nijansi koje odrasli čitatelji donose.
Uz godine čitanja razvijamo svoj vlastiti čitateljski identitet, često birajući žanrove ili autore koji odražavaju naše interese, vrijednosti i unutarnje bogatstvo. Maštanje i stvaranje mentalnih slika postaje kompleksnije, a emocionalni naboji suptilniji i dublji. Često prepoznajemo simbole, metafore i kompleksne odnose unutar teksta, što dodatno obogaćuje naše čitateljsko iskustvo. Čitanje postaje način suočavanja s vlastitim emocijama, razumijevanja svijeta oko sebe i razvijanja empatije prema drugima.
U konačnici, kontinuirano čitanje od djetinjstva do odrasle dobi svjedoči o moći književnosti da oblikuje naše razumijevanje svijeta, ljudi koji nas okružuju, ali i nas samih. U djetinjstvu, književnost gradi most između mašte i stvarnosti, potičući nas da istražujemo nepoznato, postavljamo pitanja i razvijamo osjećaj čuda. U adolescenciji, knjige postaju suigrači u pronalaženju identiteta, pomažući nam shvatiti vlastite vrijednosti i suočiti se s izazovima odrastanja. U odrasloj dobi suočavamo se s vlastitim unutarnjim sukobima, postavljamo pitanja o smislu života i pronalazimo utjehu u riječima drugih. Čitanje postaje način suočavanja s izazovima stvarnosti, pružajući nam potrebnu perspektivu i snagu za suočavanje s životnim putem. Književnost, s svojom nevjerojatnom moći oblikovanja misli i osjećaja, ostaje vodič koji nas prati tijekom cijelog života, potičući nas na neprestano istraživanje i rast.
