Dragi ja iz prošlosti!

ANDRIJANA GRGIČEVIĆ nikad nije bila raspoložena za pisanje dnevnika. Radije je pisala izmišljene priče o susjedima ili nepoznatim ljudima.

Andrijana iz prošlosti ima dvije smeđe pletenice, jednu nosi ispred, a drugu iza leđa. Ima i prijatelje u školi s kojima se igra na laštik. Na plaži često zajedno izvode gluposti. Najviše voli čitati. Sanjari o tome da jednog dana postane književnica, ali to još nikom nije rekla.

Andrijana iz sadašnjosti ima nekoliko izdanih knjiga i nekoliko nagrada i nekoliko djece. Ako je želite upoznati, uputite se u Jelsu na Dječji festiVal – svake je godine tamo i djeci čita priče.

MELVIN se zapravo ne zove Melvin, to mu je samo preudonim. Zapravo se zove Wout i rodio se na sjeveru Belgije. Wout iz prošlosti često je crtao, volio je duga ljeta (dobro, to još uvijek voli), i čitanje stripova. Tad je želio postati pekar ili poljoprivrednik jer nije mogao zamisliti da bi mogao živjeti od crtanja. A onda je malo porastao i shvatio da ga crtanje ipak najviše zanima. Crtao je kod kuće, u školi, pod odmorom, pod satom… A kad je odrastao, crtao je na fakultetu, pa u novinama, a onda i u različitim knjigama. NMK-ovci su ga već upoznali u knjigama Ono s Leom i Kamp Bravo, a suradnja s hrvatskom autoricom Andrijanom iznjedrila je novu zabavnu knjigu.

Dragi ja iz prošlosti ilustrirani je roman Andrijane Grgičević koji je sam po sebi zabavan i zanimljiv. No, ilustrator Melvin ga je svojim oblikovanjem teksta i ilustrativnim stilom učinio još malo neobičnijim.

Iako nam je na samom početku naglašeno da ovo nikako nije dnevnik jer naš autor tako kaže pa to mora biti istina i ne može biti nikako drugačije, imamo puno pravo posumnjati u tu tvrdnju ukoliko ustrajemo i čitamo do samoga kraja. Pisma samome sebi nipošto nisu neobična stvar, no ovdje se ipak pojavljuje jedna mala, zanemariva, gotovo neprimjetna sitničica: Ja piše pisma samom sebi, ali sebi iz prošlosti. I dok je on prepun raznih genijalnih ideja koje pokušava sprovesti u djelo, moramo priznati da nas je ova malkice zbunila. Osobito zato što pokušava promijeniti prošlog sebe, upozoriti se(be) na događaje iz sadašnjosti i utjecati na budućnost. Naravno, u svemu tome veliku ulogu ima i njegova nada u izum vreme..plova, kako bi sam sebi mogao dostaviti ta pisma u pravo prošlo vrijeme.

Ipak, svako sljedeće pismo otkriva nam neku novu zavrzlamu: tata u pritvoru, susjed Nisamjaodjučer koji se igra špijuna, zločeste sestre (kata)Strofić stalno se svađaju, gospodin Teslić koji nije baš tako pametan kao što bi htio biti, prelijepa Domina i Luka, jedini prijatelj koji ga nije ostavio na cjedilu… ima tu puno različitih situacija u kojima naš junak pliva. Pa zašto onda pisma sebi? Kako može pismima prošlom sebi pomoći onom budućem? E pa, možda je baš u tome stvar. U tome što ne može. U tome što to, kao i one ostale, druge i treće stvari, mora shvatiti sam. A izum vreme..plova mu ipak, sudeći po posljednjem pismu koje mu je stiglo pravom pravcatom Poštom, i nije toliko nedostižno kao što se čini.

No, je li to baš tako? Iako pisana u ja formi, ova nam knjiga između redaka otkriva još pokoju zavrzlamu, još poneku situaciju u koju su se zapetljali odrasli, a naš Ja se trudi otpetljati i njih i sebe. Osim samih nemilih događaja, još nemilijih školskih ocijena i odsustva tate, naš je junak osuđen i na nestretnu ljubav…barem do kraja romana. Glava mu je puna briga, a planiranje rješenja mu oduzima toliko vremena da za ta ista rješenja nema baš vremena. Zvuči poznato?

Naš je junak u šestom razredu, a njegove pretpubertetske mušice navode ga na ponekad nerazumno ponašanje. Gađanje susjedovih prozora jajima (a valjalo bi isprobati i trula jaja, možda bi poruka bila jasnija, misli on), ali i nakupljanje neprobavljenih emocija zbog mamine tuge i tatinih pritvorenih problema ne pomažu na putu prema samoaktualizaciji. On pokušava pronaći rješenja i kontrolirati svoje probleme prije no što uopće nastanu, no to je, čini se, puno veći izazov nego pronaći način da stvarno izmijeni prošlost. Predpubertetske godine ionako su pune previranja, a kad se na to nadovežu nepredvidive obiteljske situacije, prijateljski odnosi koji se mijenjaju iz dana u dan i prve velike simpatije, teško je ne osjećati se izgubljeno.

Naš junak uči da nije uvijek moguće izbjeći probleme, ali je moguće nositi se s njima. Emocije se ne daju svesti na jednostavne jednadžbe, a reakcije drugih nisu uvijek onakve kakve bismo očekivali. U toj vrtložnoj kombinaciji nesigurnosti, uzbuđenja i neizvjesnosti, najvažnije je imati nekoga tko sluša, razumije i podržava – čak i ako je to, u krajnjem slučaju, on sam. Ima za njega nade – do kraja romana, autorica vodi sazrijevanje našeg junaka vrlo logično i postepeno, bez naglih oscilacija u ponašanju i postupcima. On počinje preuzimati odgovornost za svoja ponašanja i popravlja svoju sadašnjost kako bi imao manje posla u popravljanju prošlosti. Primjećujemo umijeće Andrijane Grgičević koja majstorski sjedinjuje humoristični stil s tragedijom koja stoji u pozadini. Pričom djeteta stvorila je roman rijetkog senzibiliteta, što je ilustrator Melvin isprve prepoznao i obogatio izvrsnim, promišljenim te nadasve duhovitim ilustracijama.

Neki odgovori dolaze tek kada im prestanemo uporno trčati ususret, a pravi oslonac ponekad dolazi iz najneočekivanijih izvora – možda čak i iz pisama samome sebi. Jer, na kraju krajeva, nitko nije bliži našim mislima, strahovima i nadama od nas samih. A ako ih uspijemo razumjeti i prihvatiti, sutra će biti lakše i ljepše bez obzira na jučer.