Hrvatski jezik i Likovna kultura: čari suradnje u projektu NMK

Autorice kolumne:

Gabrijela Dominović, prof. likovne kulture, učiteljica savjetnica

Gabrijela Vojvodić, učiteljica hrvatskoga jezika i dramska pedagoginja

I u našim se srcima nalazi riječ prijateljstvo – magija suradnje na projektu Naša mala knjižnica „Ponekad naši prijatelji ne znaju da nam pomažu, ali istina je da izgovorena rečenica sadrži puno moći, puno miline ima u jednom zagrljaju, u jednom pogledu ima (barem) tisući kapi sna…“ Ondjaki, Ynari – djevojčica s pet pletenica

Sudjelovanje u projektu Naša mala knjižnica i rad na knjizi Ynari: djevojčica s pet pletenica, autora Ondjakija, bio je za nas i naše učenike više od čitateljskog zadatka. Postao je igra riječima, slikama i scenskim izrazom. Suradnjom smo stvorile kreativan prostor u kojem se književnost nije samo čitala – ona se živjela. Kurikuli Hrvatskoga jezika i Likovne kulture naglašavaju važnost suradničkoga učenja i kreativnoga stvaralaštva. Iskustvo potvrđuje da su učenici najaktivniji kada se osjećaju uključenima u stvaranje te ako se njihova kreativnost prepoznaje i vrednuje. Tada čitanje, uz osobno, postaje i dijeljeno iskustvo koje otvara vrata dijalogu.

Priča o Ynari, djevojčici koja mijenja svijet širenjem riječi mira, postala je polazište za različite aktivnosti: na čitateljskom klubu analizirali smo lik Ynari, raspravljali o značenju pojedinih riječi i smišljali vlastite riječi mira. Posebno mjesto u učionici zauzeo je čitateljski kutak – naše mirno selo koje nam je služilo kao utočište. U njemu su učenici izložili svoje crteže i riječi koje žele širiti svijetom. Vrhunac našega zajedničkog rada bio je izrada kamišibaja – tehnike pripovijedanja pomoću slika. Učenici su u skupinama ilustrirali ključne trenutke iz knjige, a potom su priču, uz pomoć butaja, ispripovijedali. Kamišibaj je omogućio sintezu književnog, likovnog i scenskog izraza. Riječi su inspirirale crteže, a crteži su na sceni oživjeli.

Ovim aktivnostima potičemo suradnju među kolegama i nastojimo uključiti roditelje u aktivnosti koje mogu podržati kod kuće. Iako to ponekad oduzima mnogo vremena te zahtijeva planiranje i organizaciju, na kraju pruža osjećaj smislenosti i povezanosti. Također podiže kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa, jača odnose u zajednici i potiče razvoj školske kulture temeljene na suradnji.

Naposljetku, djevojčica koja mijenja svijet riječima potaknula nas je da se i sami zapitamo koje riječi, metode i osobe biramo u svakodnevnom radu. Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo stvoriti učionicu u kojoj se čuju riječi ohrabrenja i povjerenja. A ako su one izrečene iskreno, svaka od njih postaje početak promjene.