Autor NMKolumne:
Robert Međurečan
književnik
Tiko i Piko dvojica su naizgled običnih dječaka, no to je jedna velika zabluda. Kod njih dvojice baš ništa nije obično, od odjeće pa do poimanja svijeta i okoline. Kada su dobili poziv da posjete strica Šimu u Osrednjini i kartu za vlak, obuzela ih je panika: što im je sve potrebno za put?
NMK-ovcima dobro poznati par smiješnih nevaljalaca izaziva iznenadni napad smijeha i prisjećanje na komične situacije koje ovi likovi prolaze. Nastavak omiljene detektivske strip-priče finskog autorskog para Aina Havukainena i Samija Toivonena otkriva uzbudljivost i ljepotu putovanja na neobičan i smiješan način. Tiko i Piko braća su koja se ponekad čudno ponašaju, što je za njih potpuno normalno jer žive u Čudogradu u kojem se stvari rade drugačije nego drugdje. I putuje se drugačije. I pakira se drugačije. Zapravo, priprema za put postaje vrlo uzbudljiv i nadasve šašav proces u kojem pretjerana praktičnost i domišljatost istiskuju zdravorazumsko razmišljanje i djelovanje. Ta dva simpatična smetala, puna poleta i dječje znatiželje, putuju vlakom po prvi put u životu i zbog svojega neznanja prolaze burne i smiješne situacije. Od vlaka stvore igralište, mjesto prepuno avanture.
Početak je bombastično smiješan. Kad se Tiko i Piko nastoje spakirati u vremenskoj stisci, prolaze sve faze putne panike koju smo svi mi barem jednom osjetili. Također je komično i njihovo pakiranje prtljage: da bi uštedjeli na prostoru, od sendviča rade smoothije i ravnaju banane. Ni dolazak na kolodvor, ulazak u vlak i traženje sjedala nisu manje neobični. Svaki njihov potez popraćen je komičnim zabunama. Očaravajuće je njihovo dječje divljenje dužini vlaka, nadzornoj ploči, upravljačkoj kabini i podsjeća nas kako smo i mi kao djeca bili očarani stvarima koje smo upoznavali, a danas ih ni ne primjećujemo.
Naravno, ni ulazak u vlak ne prolazi nezamijećeno. Svima su simpatični, stoga im putnici dobronamjerno pomažu odgovarajući im na pitanja kako pronaći sjedalo, tko je kondukter i koji je njegov posao. Njihov odlazak u vagon restoran i povratak na svoja sjedala u maniri je avantura iz filmova Indiane Jonesa, a Tiko i Piko kaskaderi su u vlastitim dječjim vratolomijama.
Kako bi utukli dosadu pri putovanju, njih dvojica uspijevaju ono što se u stvarnosti sve rjeđe sreće: od skupine međusobno nepoznatih putnika koji putuju zadubljeni u svoje misli, Tiko i Piko svojim dječjim potezima stvaraju gotovo obiteljsko ozračje. Na kraju sretno stižu u Osrednjinu, gdje ih dočeka stric, dok ih svi putnici iz vlaka veselo pozdravljaju.
Na drugoj razini slikovnica pokazuje kako mudre dječje glavice nevino i naivno promatraju život i vide smisao u svojim činjenjima, dok je odraslima, nakrcanima svakodnevnim „odraslostima“, pogled na svijet utopljen u cinizam, frustraciju i zamor. Karakteri Tika i Pika zapravo su izazov odraslom umu da se prisjeti životnog veselja koje krasi djetinjstvo, da dohvati taj davno zaboravljeni osjećaj kako život mora biti livada za igranje. Jer, što je inače život? Dosadno, monotono putovanje vlakom? Ili pak to putovanje treba pretvoriti u pustolovinu, kao što su to učinili Tiko i Piko? U naoko svakodnevnim stvarima možemo pronaći nit začudnog koje dječje oko lako pronalazi, uz neizbježno „zašto to tako mora biti?“ ili „može li i drukčije?“. Tiko i Piko naš su davno zaboravljeni glas djetinjstva. Možda su nam baš zato dragi takvi „šašavi“. Možda bismo se i mi u odrasloj dobi ponekad trebali otkačiti i opustiti pa na putovanju, umjesto mobitela, uzeti u ruke neku dobru knjigu ili razgovarati sa suputnicima.
