Kiki, mi te volimo!

Slikovnica Kiki, mi te volimo Melite Rundek i ilustratorice Vande Čižmek izuzetno je suptilna i emotivna priča o identitetu, pripadnosti i samoprihvaćanju. Kroz lik vjeverića Kikija, koji je posvojen u obitelj mačaka, autorica oslikava unutarnji konflikt koji se može javiti kod djece koja osjećaju da se ne uklapaju u svoju obiteljsku, društvenu ili širu životnu okolinu. Kiki, iako voljen i brižno odgajan, duboko proživljava vlastitu drugačijost, što ga vodi kroz niz emocija – nesigurnost, tugu, anksioznost, ljutnju, a zatim i postupno prihvaćanje sebe.

Slikovnica se bavi temom identiteta na način koji je djeci blizak i razumljiv. Djeca su često sklona promatrati sebe kroz vanjske osobine i razlike u odnosu na druge, posebno u ranijoj fazi razvoja kada još nisu razvili sposobnost apstraktnog razmišljanja. Kiki vidi da se fizički razlikuje od svojih roditelja i teško mu je povjerovati da su te razlike nevažne. On svoju vrijednost ne sagledava kroz ljubav i prihvaćanje roditelja, već kroz vlastiti doživljaj sebe, što odražava unutarnje dileme koje mogu osjećati mnoga djeca – bilo zbog posvojenja, izgleda, temperamenta, interesa ili bilo koje druge osobne karakteristike koja ih čini „drukčijima“.

U tom procesu dolazi do ključne teme slikovnice – važnosti samoprihvaćanja. Kiki tijekom tog procesa prolazi kroz brojna emocionalna stanja – od srama i tuge, preko anksioznosti i ljutnje pa do sreće i osjećaja samoispunjenja. Taj je proces nužan kako bi on sam spoznao svoju važnost. Također, slikovnica nam poručuje da vrijednost pojedinca nije određena time kako izgleda ili kojoj vrsti pripada, već ljubavlju i odnosima koje gradi. Ova poruka ne samo da pomaže djeci u razvoju pozitivne slike o sebi, već i gradi temelje za razvoj emocionalne otpornosti i samopouzdanja. Ako dijete rano nauči da ne mora biti „savršeno“ niti se u potpunosti uklopiti u predodređene obrasce kako bi bilo voljeno i prihvaćeno, kasnije će lakše razviti zdrav odnos prema sebi i drugima.

Ilustracije Vande Čižmek dodatno naglašavaju ovu poruku. Početne ilustracije tamnije su i vizualno zatvorenije, odražavajući Kikijeve unutarnje nesigurnosti i izolaciju. Kako priča napreduje, boje postaju svjetlije, a likovi u kadru sve brojniji, simbolizirajući Kikijev rast i prihvaćanje sebe. Ova vizualna transformacija nije samo estetska, već snažno podržava narativnu strukturu i omogućuje djeci da emocionalno „osjete“ promjene kroz slike, čak i ako ih ne mogu odmah artikulirati riječima.

Na kraju, Kiki, mi te volimo nije samo priča o vjeveriću koji pronalazi svoj identitet – to je priča o svakom djetetu koje se ikada zapitalo „Jesam li dovoljno dobar?“ i koje je kroz iskustvo ljubavi, podrške i vlastitog promišljanja došlo do odgovora: „Jesam, upravo takav kakav sam.“