Riječi koje plove svijetom: tajne i izazovi u prevođenju dječje književnosti

Autorica NMKolumne:

Danijela Varga
stručna suradnica, odgojiteljica

Povodom Mjeseca hrvatske knjige i početka novog ciklusa projekta Naša mala knjižnica odlučili smo u NMKolumni ugostiti dvije prevoditeljice. Zahvaljujemo Svetlani Grubić Samaržiji i Magdaleni Kukić što su svojim odgovorima uljepšale prvu ovosezonsku kolumnu!

Kada djeca iskažu veliko zanimanje za književno djelo inozemnih autora, glavni je razlog tome dobra priča, likovi s kojima se lako poistovjetiti, zabavna i brza radnja, nagla naracija i spretno održavanje napetosti kako bi čitatelj čim više vremena proveo udubljen u čitanje. No, da bi knjiga zadržala izvornu kvalitetu, važno je odraditi dobar prevoditeljski posao.

Željeli smo stoga saznati što prevoditelji sami misle o svom prevoditeljskom poslu, kako se u njemu snalaze te primjećuju li neke nove izazove u prevođenju dječje literature. Prevoditeljice Svetlana Grubić Samaržija i Magdalena Kukić objasnile su s kojim se problemima susreću, kako pristupaju dječjoj literaturi te što misle o budućnosti dječje knjige.

Svetlana Grubić Samaržija poznata je našim NMK-ovcima kao književna suputnica belgijskog autora Stefana Boonena. U Svetlaninom prijevodu s nizozemskog jezika čitali smo čak tri Stefanove knjige.

Magdalena Kukić prevela je dosad dvije NMK knjige s makedonskog jezika i upoznala nas s autorima Vanetom Kosturanovim i Biljanom Crvenkovskom.

Što za vas predstavlja prevođenje knjiga za djecu? Je li prevođenje dječje literature zahtjevnije naspram drugih književnih vrsta? Što Vam predstavlja najveći izazov?

SVETLANA: Prevođenje slikovnica i knjiga za djecu uvijek mi predstavlja dobrodošao odmak od rada na prijevodu suvremene proze, predah od tema koje često znaju biti teške i zamorne, no to nipošto ne znači da je prevođenje dječje literature manje zahtjevno. Ono, naime, podrazumijeva drugu vrstu kreativnosti: često uključuje osmišljavanje imena na hrvatskom jeziku, prijevod onomatopeje, pjesmica, rime, igara riječima, poslovica i slično. Pritom također treba paziti da se tekst ne pojednostavi, ali i da se nepotrebno ne komplicira, da se ponudi i neka nova riječ koju će mladi čitatelji naučiti i slično, pa je pravi izazov postići ravnotežu svih tih elemenata.

MAGDALENA: Do sada sam se s prevođenjem slikovnica snalazila veoma dobro, no moram priznati da su tekstovi koje sam prevodila bili, rekla bih, jednostavniji od recimo rimovanih slikovnica. Prepjev rimovanih slikovnica je možda čak i najteže dobro i smisleno prevesti na drugi jezik, a pritom zadržati i formu, ali i poruku koju je autor htio prenijeti svojim malenim čitateljima.

Prevođenje dječje literature je odrasloj osobi vjerujem zahtjevnije čisto zbog toga što uvijek mora u obzir uzeti dob svojih čitatelja te jezik prilagoditi istoj. Prevoditelj dječje literature morao bi čitati puno dječje literature kako bi se vratio u taj svijet mašte i dobio kreativnije i maštovitije ideje. Ja osobno uživam u prevođenju za one koji tek uče o svijetu i svemu oko njih jer imam osjećaj da doprinosim tomu da i djeca iz Hrvatske čuju prekrasne poruke makedonskih autora kao što su Biljana Crvenkovska i Vane Kosturanov. No priznajem da iz njihovih slikovnica učim puno i sama. Slikovnica Djevojčica i grad koja je posljednji moj izdani prijevod bila je malo izazovnija jer je autor, koji je ujedno i ilustrator odlučio dozvoliti da ilustracije na nekim mjestima nadopunjuju tekst, dok obično ilustracije tekst samo prate. Možda se to čini jednostavnije, no nije baš tako. Puno je tu bilo propitkivanja, no na koncu mislim da sam obavila prilično dobar posao.

Postoje li situacije u procesu prevođenja kada sumnjate u svoje izbore? Kako ih rješavate?

SVETLANA: Sumnjam li u svoje izbore? Dok sam prevodila djelo Nahoče iz Wammerswalda, morala sam osmisliti poseban govor za jedan lik i nisam bila sigurna kako će to mladi čitatelji prihvatiti. No, dok sam s autorom Stefanom Boonenom i ilustratorom Tomom Schoonoogheom gostovala po zagrebačkim školama gdje smo držali radionice na temu te knjige, učenici koji su je pročitali podijelili su svoje dojmove i rekli da im se jako svidjelo kako taj lik govori, da im je bio smiješan, što je i bio cilj. A meni je to bio pokazatelj da sam donijela ispravnu odluku.

Pri prevođenju književnosti za djecu s nizozemskog govornog područja, volim ostaviti neke „egzotične“ elemente, na primjer u obliku imena likova ili toponima. Naime, kako su nizozemska i flamanska kultura djeci puno manje poznate od engleske i američke, nadam se da će ih to potaknuti da nauče nešto novo o tim kulturama, da dodatno istražuju o tim zemljama. Da shvate da postoji i nešto drukčije od svijeta u kojemu odrastaju i koji ih okružuje.

Kada je potrebno odlučiti o stilu i tonu prijevoda, kako zadržavate autentičnost izvornog teksta?

MAGDALENA: Moram priznati da smatram kako je meni kao prevoditeljici s makedonskog jezika, koji jednako kao i hrvatski spada u podgrupu porodice slavenskih jezika, a koja se zove južnoslavenski jezici možda lakše prevoditi, nego nekome tko prevodi npr. s hindskog ili mandarinskog jezika. Dakle, jezik s kojega prevodim i na koji prevodim usko su vezani, no to ne znači da nema razlika. Uvijek se trudim zadržati iste glagolske oblike koje je odredio autor u izvorniku i do sada je to bilo prilično lako, no moram otkriti da slikovnica koju trenutno prevodim u tom smislu nije baš jednostavna. Važno je, rekla bih, dobro poznavati i kulturu govornika jezika s kojega se prevodi jer nemamo baš iste izraze za iste stvari, ponekada postoje ekvivalenti, no ponekada situacija za koju postoji uzrečica u jednom jeziku, u drugom ne može funkcionirati. Tu se onda lome koplja i ja počinjem sumnjati u svoje izbore, no imam sve bespuće interneta, svoj rječnik, prijatelje iz Makedonije, ali i lektore, s Katedre za makedonski jezik i književnost na kojoj sam studirala, koji su uvijek dostupni ukoliko mi zatreba pomoć. I moram priznati imam i mamu koja je odgojiteljica i koja mi često daje savjete o jeziku koji razumiju ili ne razumiju djeca uzrasta kojemu je slikovnica namijenjena. Uvijek kada prevedem slikovnicu dajem je prvo mami na čitanje. Ne treba se sramiti pomoći, nitko ne može znati baš sve i mislim da je više glava pametnije od jedne kada ta jedna negdje zapne.

Imate li posebne tehnike za prevođenje teksta pisanog za različite dobne skupine (npr. vrtićka djeca, osnovna škola, mladi odrasli)? Prilagođavate li stil i vokabular?

SVETLANA: Uvijek pratim stil pisca, odnosno spisateljice i pazim da se ne odmaknem od tehnika koje je autor upotrijebio. Pisci koje sam dosad prevodila uvijek paze da knjiga stilski i vokabularom bude prilagođena uzrastu kojemu je namijenjena, tako da prilagodbe s moje strane nisu potrebne.

MAGDALENA: Kao što sam spomenula ranije, mama mi je joker zovi u takvim situacijama, a i nećak, na njemu obavezno testiram prijevode jer se uspjelo poklopiti da njegove razvojne faze budu u skladu s tekstovima koje sam prevodila i koje trenutno prevodim.

Kakve promjene i trendove možemo očekivati u budućnosti dječje književnosti?

SVETLANA: Sve se više objavljuju slikovnice i romani za djecu u kojima se govori o temama o kojima je roditeljima često teško razgovarati s djecom. U djelima Stefana Boonena koja sam ja prevodila za Ibis grafiku, tematizira se obiteljsko nasilje, vršnjačko nasilje, razvod, smrt bliske osobe, i ti tekstovi mogu pomoći djeci da se suoče s problemima koji su, nažalost, dio njihove svakodnevice. Pritom se pisac ne postavlja svisoka, ne dijeli savjete, ne pametuje, nego na jedan suptilan i nenametljiv način postavlja pitanja o kojima se s djecom treba razgovarati i kod kuće i u školi. Mislim da su takva djela važna, ali i da u njima treba pronaći pravi omjer između ozbiljnog i humorističnog, što Stefan Boonen postiže na odličan način.

MAGDALENA: Mislim da je budućnost svijetla, djeca će uvijek trebati slikovnice i priče u papirnatom obliku i to nikako ne može izumrijeti. O trendovima ne bih jer nisam sigurna da sam stručna u takvim prognozama. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da pozdravljam projekte prevođenja autora i iz ovog dijela Europe jer imaju što za ponuditi i reći. Konkretno Vane Kosturanov je kreator slikovnica (tako ga nazivam jer je i ilustrator, ali i pisac) koji je nadmašio priličan broj Zapadnih autora i ilustratora te smatram da njegove priče zaslužuju biti prevođene na sve jezike svijeta. Isto mislim i o tekstovima Biljane Crvenskovske koja uvijek pažljivo bira i ilustratore pa su i njezine priče kompletne u svakom smislu. No, svakako se nadam da će s vremenom još više ljudi shvatiti važnost slikovnica u razvoju djece i da ćemo ih uspjeti naučiti i o važnosti kvalitetne literature i sadržaja za djecu.

Kako pristupate prevođenju rima, igara riječima, dvosmislu i nonsensu? Što Vam tada predstavlja najveći izazov?

MAGDALENA: Osvrnula bih se na priču koju sam nedavno prevodila, a u kojoj se autorica izuzetno puno igrala tvorbom riječi kako bi povećala utjecaj mistike i magije u priči. Iako mi je bilo malo teško i morala sam joj se obratiti za pomoć u nekim situacijama (to je jedan od načina na koji se nosim sa škakljivim situacijama), ali ja vam ne mogu opisati koliko je zabavno i urnebesno igrati se prilikom prevođenja i vrlo često baš iz te igre ispadnu najbolja rješenja. Ponovit ću, samo treba puno čitati dječje literature i družiti se s djecom i puno će vam toga ludog i magičnog pasti na pamet kako biste riješili zapetljanu situaciju.

Uviđate li neke nove probleme u suvremenoj dječjoj literaturi? Primjećujete li promjene u trendovima – u stilu pisanja, izvedbi ilustracija, načinu oblikovanja knjige? Pomaže li Vam to ili odmaže u prevođenju?

SVETLANA: Čini mi se da je sve više grafičkih romana, koji su malo slobodnije forme od stripa pa djeci možda treba malo više vremena da se na njih naviknu. Meni je uvijek zanimljivo prevoditi nešto novo, a ako negdje i zapnem, pri prijevodu književnosti suvremenih autora, pisac ili spisateljica uvijek rado pomognu svojim savjetima.

Problem s dječjom literaturom općenito je taj što mladi radije svoje slobodno vrijeme provode uz mobitel i digitalne sadržaje i teško im je držati koncentraciju i usredotočiti se na čitanje. Zbog toga i pisci i prevoditelji imaju veliku odgovornost da svojim predanim radom pokušaju pridobiti mlade čitatelje i barem ih na tren odvesti u svijet neke druge kulture. Pritom su jako važne i inicijative za poticanje čitanja, poput projekta Naša mala knjižnica, koji police školskih knjižnica obogaćuje djelima suvremenih autora i na zanimljiv način motivira učenike da pročitaju i nešto osim lektire.

MAGDALENA: Mislim da je to prilično individualan doživljaj s moje strane jer sam ja samo prevoditelj i čitatelj, a s obzirom na struku moje majke od djetinjstva sam bila okružena veoma kvalitetnom dječjom literaturom i imam bogatu kućnu dječju biblioteku koju konstantno nadograđujemo. Po onome što vidim moram reći da su dobre slikovnice postojale i postojat će, a uvijek je bilo i onih koje nisu toliko edukativne ili kvalitetno ilustrirane. Drago mi je vidjeti nova izdanja s modernijim ilustracijama nekih mojih najdražih slikovnica iz djetinjstva. To mi je možda najveći znak toga da kvalitetan tekst uvijek ostaje popularan i da se radi na unapređenjima što to me jako veseli. Sigurna sam da bi neki iskusniji i stariji prevoditelji mogli govoriti o novim trendovima, no osobno nemam još dovoljno iskustva da bih o tome govorila, možemo ponoviti intervju za nekih 10-ak, 15-ak godina kada ću imati više utakmica u nogama ili bolje rečeno tipkanja u prstima.

Iako mi odrasli dječju literaturu često smatramo banalnom, stvaranje, pisanje, a zatim i prevođenje velik je i nimalo lak posao. I dok pisci najčešće kao glavne probleme pri pisanju ističu ograničenost resursa, različite tržišne potrebe i teškoće u nalaženju inspiracije, u prevođenju se javljaju drugačiji, no ne manje važni izazovi o kojima prevoditelji danonoćno razmišljaju i traže najbolja rješenja. Ponekad jedna riječ, jedno slovo, veznik ili glagolski oblik mogu uvelike utjecati na kontekstualni tijek štiva.

Prevoditelji zaista imaju težak posao pred sobom. Prevođenje za djecu uvelike je zahtjevnije od prevođenja za odrasle zbog raznih specifičnosti dobnih skupina djece za koju se prevodi, utjecaja kulture i specifičnih moralnih vrijednosti u raznim krajevima svijeta, ali i zbog jezičnih barijera koje prevoditelji uspješno nadilaze. Upravo su zbog toga oni sami od velike važnosti u procesu popularizacije dječje knjige – njihove riječi plove svijetom kako bi upoznale djecu s mislima i pričama dalekih autora. Njihov je zadatak da pažljivim i kvalitetnim prijevodima otvore nova bespuća mašte i kreativnosti, a nama se čini da u toj igri s velikom prednošću pobjeđuju!

SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA diplomirala je engleski jezik i povijest umjetnosti, a zatim i nizozemski jezik koji je usavršavala u Nizozemskoj i Belgiji. Prevela je mnoga djela za djecu i odrasle.

MAGDALENA KUKIĆ je makedonistica, indologinja, prevoditeljica i urednica personaliziranih knjiga za djecu. Živi i radi u Zagrebu. Ohrid joj predstavlja mjesto za opuštanje, inspiraciju, bisere i makedonske specijalitete.

Share on Facebook