- O NAMA
- O PROJEKTU
- OLL/en
- Aktivnosti
- NMKolumna
- NMKalendar
- Okrugli stol
- FORUM
- PRIJAVITE SE!
- O NAMA
- O PROJEKTU
- OLL/en
- Aktivnosti
- NMKolumna
- NMKalendar
- Okrugli stol
- FORUM
- PRIJAVITE SE!
Slikovnice najčešće označavaju prvi susret djeteta s pričom, bojama i ritmom jezika. Njihova moć nije samo u riječima, već i u ilustracijama koje oblikuju doživljaj i razumijevanje priče. S Anitom Peti-Stantić razgovaramo o tome kako slikovnice utječu na dječji razvoj, pismenost i emocionalnu inteligenciju.
Iva Dolenc, Anita Peti-Stantić, Danijela Varga
Teško je na to pitanje odgovoriti jednostavnom rečenicom – zato što su (dobre) slikovnice redovito (dobre) priče, izgovorene riječima i naslikane. S obzirom na to da je naš svijet satkan od priča, bili djeca ili odrasli, dobra nam priča uvijek dobro dođe. Želimo li taj odgovor razraditi ili odgovoriti na postavljeno pitanje iz više perspektiva, trebat će nam nešto više rečenica.
Promislite o tome tko danas i koliko čita i kakve se mogućnosti čitanja otvaraju onima kojima su roditelji čitali kao djeci, čak i sasvim maloj, prije nego što su znali i govoriti i pravo držati slikovnice. Postaje vam jasno da je zajedničko čitanje raznovrsnih, raznolikih i raznorodnih slikovnica kao prvih knjiga model kasnijih čitanja i temelj odnosa prema knjigama, bili toga svjesni jednom kad odrastemo ili ne. Razloga za to je više. Prvi je taj što su slikovnice prve knjige s kojima se susrećemo (ili bi to trebale biti). One su, da tako kažem, prozor u svijet, bilo da se radi o svijetu mašte ili o svijetu stvarnosti. Drugi je taj što čitanje, unatoč tomu što je obično samotan čin, ovisi o psihološkom i socijalnom kontekstu, jer iz užitka čitamo samo onda kad smo otvoreni za misli i priče drugoga.
Premda je očito da upravo slikovnice imaju potencijal biti mjestom prvih intelektualnih susreta djeteta i odrasle osobe, polazim od teze da su slikovnice (u nas više nego u inozemstvu) donekle zanemaren književni oblik kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje ni prilikom izbora ni u vezi s mogućnostima njihova raznolika čitanja.
Nema sumnje u to da je slikovnica djetetu doista prozor u svijet jer se ono u njoj susreće s bićima s kojima se rijetko (ili nikada) susreće u životu, bili to Pip i Popi, Grubzon, Smrveni i Smlavi ili ružno pače i labudovi, ali i general ili netko drugi. Razgovorom s djetetom o slikovnicama i pričama u njima prisjećamo se toga kako je razgovarati s nekim tko priču vidi i čuje drugačije od nas, a dijete učimo kako je prirodno imati drugačije mišljenje i drugačije viđenje od drugih, pa i od nas, odraslih koje vole i koji ih volimo i štitimo.
Odnos knjige i čitatelja potrebno je postupno graditi. Za potrebe ovog razgovora, svoju ću pažnju usmjeriti na dva vida bavljenja tim prvim knjigama koja mi se čine očiglednima čim počnemo razmišljati o slikovnicama i o čitanju:
Prvi se tiče odnosa između odrasloga koji čita s djetetom ili djetetu i djeteta kojemu se čita ili koje čita sebi ili odrasloj osobi. Riječ je o psihološkom statusu toga odnosa koji se tiče uspostavljanja i izgradnje povjerenja, bliskosti, mogućnosti za otvaranje priče, za razgovor o temama vezanima uz priču ili o nekima u koje ‘zalutamo’ razgovarajući. Uz to, riječ je i o osjećajima zajedništva, zadovoljstva i ugode koji se i kod djeteta i kod odrasle osobe razvijaju tijekom čitanja. Kako dijete odrasta, ti se osjećaji ugrađuju u pamćenje, svjesno ili nesvjesno, čime se s jedne strane podržava razvoj čitača u čitatelja, dok se s druge otvara put za razgovore s tinejdžerima i već sasvim odraslom djecom u kasnijoj dobi. I jedno i drugo su pozitivne posljedice zajedničkog čitanja od najranije dobi.
Drugi se tiče dijeljenja vremena i prostora kao modela za kasnija čitanja, primarno za dijete, ali i za odraslu osobu, koja je možda u međuvremenu, otkad je i sama bila dijete ili vrlo mlada osoba, gotovo potpuno prestala čitati knjige iz zadovoljstva.
Čitanje slikovnica s djecom nerijetko dovodi do pronalaženja motivacije roditelja, djedova i baka, odgojitelja, učitelja i drugih da i sami (ponovno) počnu čitati. Zašto je tomu tako? Zato što su slikovnice napisane i oslikane za djecu najčešće jednostavne knjige koje nude izravan doživljaj priče koje ispreplitanjem i međusobnim nadopunjavanjem teksta i ilustracija nude neposredan ulazak u priču olakšavajući njezino zamišljanje i vizualizaciju. One, jednom riječju, konkretiziraju priču. Uz to, ta povratna veza u kojoj nam postaje jasno da živimo od priča i da nam trebaju priče koje nisu samo svakodnevne, nerijetko i opterećujuće, omogućuje nam razmišljanje i o povratku umjetničkim pričama za odrasle kojih smo se mnogi od nas na neko vrijeme, nečitanjem, odrekli.
Kad likovi nalikuju onima iz dječje svakodnevice, poput djevojčica i dječaka nalik njima samima, događaji su redovito pomaknuti, izmješteni u neki drugi svijet u kojem životinje govore i igraju se ili onaj imaginarni u kojem postoje tajni prolazi u druge svjetove… ili ‘samo’ pomaknuti svijet bivanja na odmoru na moru, na snijegu ili u prirodi koja je mnogoj gradskoj djeci sve dalja.
Neovisno o tome o kojem se sadržaju radi, slikovnice za zajedničko čitanje u socijalnom smislu uvijek predstavljaju dijeljenje prostora i vremena, kao i intelektualno dijeljenje ideja i spoznaja, ali i jezičnog i vizualnog iskustva. Uzmite za primjer knjige iz projekta Naša mala knjižnica: jasni tekstovi, jasne ilustracije, jasni likovi.
Djeca te knjige obožavaju jer se s njima povezuju na mnogim razinama, ne samo na onoj čitalačkoj, već i na socijalnoj, emocionalnoj, osobnoj, intuitivnoj… sve to, naravno, pridonosi motivaciji za čitanje.
Naime, sasvim je jasno kako je differentia specifica slikovnice, kao što joj samo ime kaže, slika. Ta je slika u slikovnici uglavnom nacrtana, no ne zaboravimo ni na slike u umu. Uzmimo za primjer Svjetlana Junakovića ili Tomislava Torjanca koji ne pričaju priču samo raspodjelom teksta i ilustriranjem likova, već upravljaju ugođajem, brzinom čitanja, raspoloženjem i ukupnim doživljajem upravo svojom inovativnošću i posebnim pristupom tekstu.
Navest ću kao primjer slikovnicu za koju je tekst napisala Olja Savičević Ivančević, pjesnikinja i autorica proznih i dramskih tekstova te dramaturginja, a Junaković ju je ilustrirao. Ta slikovnica nosi naslov Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, a objavljena je u izdavačkoj kući Sandorf koja uglavnom tiska knjige za odrasle i tek se tu i tamo odluči za pokoji naslov za djecu. Zahvaljujući autorovoj inovativnosti i dosjetljivosti, oku i umu koji uočavaju poveznice u svijetu oko nas, dobivamo mogućnosti da životinje, prema kojima većina djece obično pokazuje veliku naklonost, vidimo iz druge, neobične perspektive. Naravno, spomenut ću i da je Junaković jedan od prvih u našoj suvremenoj produkciji za djecu i mlade koji se odlučio na autorske slikovnice (sjetimo se i drugih, kao slikovnice Dome, slatki dome iz 2000.) čime je, rekla bih, ohrabrio i mnoge mlađe autore, mahom ilustratore, da se i sami okušaju u tom žanru.
U Šporkom Špiri i Neposlušnoj Tonki, koja je zapravo priča o glasu, Junaković s druge strane primjenjuje pristup koji razvija godinama, koji se sastoji od vizualno pomaknutih ilustracija, ne nužno privlačnih na prvi pogled, ali bogatih potezima i detaljima, posebno dopisivanjem riječi i teksta na njima. Pristup je to koji svjesno inaugurira odmak od pravila pa je tako za vjerovati da je ‘tonkin glas’ namjerno napisan malim početnim slovom, kako bi ga se lakše moglo staviti u odnos prema izrekama ‘na sav glas’, ‘zao glas’, ‘izgubljeni glas” i ‘noćni glas’ koje su sve redom dopisane na ilustracijama. Tko prati Junakovićev rad, prisjetit će se i drugih knjiga u kojima je oslikavanju priča i njihovu dopisivanju pristupio na sličan način, odavno se odlučivši igrati i riječima.
Tomislav Torjanac je, s druge strane, ilustrator i grafički dizajner koji uglavnom slika uljenim bojama u kombinaciji s digitalnom tehnikom. No on nije ‘samo’ oslikao knjige nego je neke i preveo (s ruskog), neke je prepričao, većinu je i sam grafički oblikovao i svojeručno upisao tekst u njih. Torjančevi su likovi i konteksti u kojima se svaki od njih nalazi toliko promišljeni i do detalja razrađeni, da u svakoj slikovnici već od prve stranice bivamo uvučeni u slojevit i bogat svijet poteza i boja za koji je nama odraslima jasno da je ‘kao’ svijet, no djeca ga vjerojatno doživljavaju jednako živim i stvarnim kao i bilo što oko sebe. Neki su likovi toliko suvremeni (što posebno vrijedi za klasične bajke koje su osuvremenjene do te mjere da ih doista možemo zamisliti u kao svijetu koji kao da bi mogao biti i današnji svijet) da nam se, čitajući navedene slikovnice, može lako učiniti kao da poznajemo nekoga tko je nalik na tu Crvenkapicu i na tog Grgu Čvarka, a posebno na Antuntuna. U Torjančevim su očima svi ti likovi istovremeno i obični i neobični, svojevrsni osobenjaci kakvih ima u svakom društvancu, samo se treba malo bolje zagledati.
Svaka je odrasla osoba nekad bila dijete. Čitanje slikovnica neposredna je prilika za povratak u dječji način gledanja i razmišljanja, u svijet u kojem je skoro sve moguće. Ako se pitate zašto bismo se željeli vratiti u takav svijet jednom kad odrastemo i znamo da sve nije moguće i da je svijet znatno složeniji od onoga kakav se prikazuje u slikovnicama, odgovori mogu biti i ovi – možda će čitanje slikovnice s djetetom biti najbolji dio našeg dana; možda ćemo se tijekom toga čitanja nasmijati i zamisliti o jednostavnosti koju ponekad treba prigrliti kako bismo bili zadovoljni.
Možda će nam slikovnice pružiti okvir za dijeljenje glasa i emocija pa tako, dok čitamo slikovnice, možemo biti slon i trubiti poput slona, a možemo biti i jež i sklupčati se poput njega, a možemo biti i nestašni i brižni kao Grga Čvarak i svojeglavi, drugačiji od drugih kao Antuntun ili možemo gledati na svijet kao na mjesto prepuno prilika za svakodnevne avanture u kojem se svaka dilema i svaki problem lako i jednostavno riješe.
Hvala vam što ste podijelili svoje vrijeme i stručna razmišljanja o važnosti slikovnica, čitanja i ilustracija. Vaši uvidi pružili su dragocjen pogled na utjecaj prvih knjiga na dječji razvoj i kasnije čitateljske navike. Nadamo se da će ovaj razgovor potaknuti roditelje, odgajatelje i ljubitelje knjiga na dublje promišljanje o ulozi slikovnica. Još jednom, iskreno hvala na inspirativnom razgovoru!
