Autorica kolumne:
Danijela Varga, mag.praesc.educ.
voditeljica projekta NMK
PRVI DIO KOLUMNE MOŽETE PROČITATI OVDJE.
Ako ste mislili da teme o čitanju nisu vrlo opširne, prevarili ste se. U prošloj kolumni svojski sam se trudila uvjeriti vas kako čitanje zaista nije gubitak vremena. U drugom dijelu ove rasprave o čitanju i njegovim prednostima, pokušat ću vam prikazati kako čitanje oblikuje naš identitet i doprinosi našoj stabilnosti i otpornosti u svijetu koji se neprestano mijenja.
Svjesni smo činjenice da živimo u vremenu ubrzanog napretka i promjena, što često zahtjeva trenutačne prilagodbe u izražavanju, radu i načinu življenja. Naš identitet često postaje fluidan, a mogućnost razumijevanja i izražavanja vlastitih misli i emocija postaje ključna za preživljavanje. Ipak, to je izražavanje znatno drugačije no što je bilo prije stoljeće, dva ili deset. Svijet se ubrzano mijenja upravo u ovom vremenu u kojem živimo – pred našim se očima mijenjaju političke granice, geografija i priroda, ali i mi sami. Mi utječemo na promjene u jednakoj mjeri u kojoj promjene utječu na nas. No, ova kolumna ipak će se baviti knjigom i radošću koju predstavlja.
Razvoj identiteta i integriteta kod djece iznimno je važan proces koji oblikuje njihovu sposobnost da se suoče sa svijetom oko sebe. U ranom djetinjstvu, djeca kroz igre, interakcije i naravno, čitanje, počinju istraživati tko su i kakvi su odnosi među ljudima. Nerijetko se poistovijećuju s likovima i situacijama, koje zatim proigravaju uz pomoć monološkog govora i simboličke igre. Ovaj proces identifikacije omogućava djeci da izgrade svoj integritet, razumijevajući što je za njih važno i kako se nositi s konfliktima i nesigurnostima. Učeći o različitim perspektivama i životnim okolnostima, djeca razvijaju osjećaj za pravednost, odgovornost i poštovanje prema drugima, što su temeljne komponente njihovog identiteta. Dakle, čitanje potpomaže oblikovanje njihovih moralnih okvira i emocionalne otpornosti, pomažući im da se snađu u kompleksnim društvenim situacijama.
To potvrđuje i relevantna znanstvena literatura iz posljednjih godina, koja naglašava važnost književnosti u razvoju emocionalne inteligencije. Štoviše, stjecanje empatije čitanjem moguće je postići i ciljanim odabirom knjiga prilagođenih djeci, što je posebno važno u ranom djetinjstvu. Djeca koja slušaju ili čitaju priče u kojima se protagonisti suočavaju s emocionalnim izazovima ili moralnim dilemama razvijaju dublje razumijevanje međuljudskih odnosa.
Stvaranje navike čitanja u ranom djetinjstvu ne znači samo naučiti djecu prepoznavati riječi i imenovati objekte. To je proces u kojem dijete otkriva ljepotu jezika i počinje razvijati vlastiti unutarnji svijet kroz iskustva likova i njihovih pustolovina. Socijalna, emocionalna i kognitivna otpornost koju potičemo i obogaćujemo čitanjem može nas osnažiti da se suočimo s raznim životnim izazovima. Čitanje o likovima koji se bore s teškoćama može nam pomoći pri nošenju s vlastitim krizama i nesigurnostima. Čitanje s djecom stoga nipošto nije samo pedagoški zadatak; to je duboko iskustvo koje omogućava stvaranje emocionalne povezanosti.
Uzmimo za primjer konkretna djela pisana za djecu. Kada čitamo priču o zecu koji čeka dolazak svojih mlađih braće i sestara, kao što je slučaj u priči Ljeto s padalicama, djeca ne prate samo radnju – ona se poistovjećuju s likovima i razmišljaju o tome kako bi se sama osjećala u takvoj situaciji. Priče pomažu djeci da spoznaju svoje osjećaje, da ih izgovore i izraze, što je od neprocjenjive važnosti za njihov cjelokupni emocionalni razvoj. Takvo čitanje postaje iskustvo koje traje i nakon što je knjiga zatvorena. Dobar tekst ima moć ostati u sjećanju, oblikovati razmišljanja i pružiti djetetu temelj za buduće odnose s drugima.
Knjiga predstavlja stabilan predmet kojim upravljamo već izvježbanim, uvijek istim pokretima. Upravo je ta stabilnost jedan od ključnih elemenata navike čitanja. Ne odnosi se samo na novo štivo, već i na ono prije (pro)čitano. Kada si priuštimo luksuz višestrukog čitanja iste knjige, ona nam pruža utjehu i osjećaj predvidljivosti. Znamo što će se dogoditi, likove već dobro poznajemo, no u ponovnom čitanju otkrivamo nove slojeve – kako u sebi, tako i u knjizi. Kada se osjećamo izgubljeno ili preplavljeno, knjige nam služe kao sidro za teške misli. One nude utočište od vanjskog svijeta, omogućujući nam da se povučemo u prostor koji je siguran i poznat. Ova stabilnost može biti ključna za očuvanje mentalnog zdravlja i emocionalne ravnoteže, posebno u stresnim situacijama.
Suvremena logopedska i pedagoška istraživanja potvrđuju važnost čitanja u ranom djetinjstvu za cjelokupan razvoj djeteta. Djeca koja su izložena knjigama i priči imaju bolje razvijene jezične vještine, bogatiji vokabular, višu razinu empatije i emocionalne inteligencije te bolju sposobnost rješavanja problema. U vremenu u kojem sve ide brzo i u kojem nam sve ‘gori pod petama’, čitanje nam nudi tih, ali moćan poziv na usporavanje, na promišljanje i na povezivanje sa samima sobom. Čitanje je, na kraju, jedno od rijetkih iskustava koje nam omogućava da zaronimo u unutarnji svijet, u tišinu u kojoj se skrivaju najdragocjeniji odgovori. No svako čitanje počinje intervencijom odraslih. Mi odrasli odgovorni smo za stvaranje čitateljskih navika kod djece.
Na samom kraju ponovit ću samo kako je čitanje puno složenije od stjecanja informacija ili proširivanja vokabulara. Ono je temelj osobnog razvoja i ključ razumijevanja svijeta oko nas. Čitanjem učimo slušati i razumjeti, prepoznati emocije i razvijati empatiju. Učimo nositi se s vlastitim emocijama i kako se povezivati s drugim ljudima. Istu mogućnost pružamo i djeci kad im u ruke umjesto ekrana dajemo knjigu. Svaka pročitana priča, svaka riječ izrečena naglas postaje most prema svijetu u kojem će se osjećati sigurno i shvaćeno. Uz književnost ne oblikujemo samo vlastiti identitet, već osnažujemo emocionalnu stabilnost i otpornost, pripremajući se za izazove koji su pred nama.
Dakle, što čitate ovih dana?
PRVI DIO KOLUMNE MOŽETE PROČITATI OVDJE.
