Autorica kolumne:
NENSI ČARGONJA KOŠUTA
Osnovna škola Srdoči, Rijeka
Kada su mi ujesen 2021. godine na knjižnični pult prvi put pristigle NMK novine, nisam ni sanjala da će upravo taj u mnogočemu drukčiji-od-drugih čitalački projekt postati omiljena aktivnost i povod za druženje brojnih učenika i njihovih razrednih učitelja – upravo u školskoj knjižnici!
Iskreno, glavom mi je tada prošla pomisao kako mi uz višegodišnje koordiniranje i provođenje već dvaju tada tradicionalnih čitalačkih projekata u školi od otprilike 750 učenika, zaista nije potreban još jedan sličan. Ipak, nešto mi je s tih novinskih stranica govorilo da se ovoga vrijedi uhvatiti i da bi se to učenicima zaista moglo svidjeti. Osjećala sam da se valja priključiti ovoj kreativnoj ekipi s tako zanimljivim, potpuno novim i oku dopadljivim naslovima koji naprosto mame svojim vizualima. Zažmirivši i uspješno preskočivši i tu prvu (tradicionalnu) financijsku prepreku, uspješno smo zakoračili u zanimljiv, šaren i razigran svijet nama potpuno novih autora, njihovih zemalja i jezika, a ponekad i toliko novih knjiga da smo ih još morali čekati da iziđu iz tiska (što se u školskim knjižnicama, priznat ćete, gotovo nikada ranije nije dogodilo)!
I tako smo, dakle, postali dijelom NMK obitelji. Kao i uvijek, početak je bio sramežljiv. Krenuli smo u projekt s dvadesetak učenika prvih i drugih razreda. Temeljna aktivnost i cilj (a usuđujem se reći i misija) od toga prvog dana pa sve do danas ostala je ista: stvoriti kod djece naviku kontinuiranog, tjednog dolaska u knjižnicu i pobuditi kod njih interes za knjigu i čitanje iz zabave. Projektu se pristupa kao prigodi za druženje s prijateljima i mogućnosti kreativnog izražavanja u svakom smislu: od najjednostavnijeg likovnog rada do kreativnog pisanja, scenskog uprizorenja ili čak snimanja video uratka.
Naravno, projekt je odmah uvršten i u školski kurikulum sa svim njegovim pripadajućim ishodima, iako je u početku bila prisutna određena doza skeptičnosti i propitivanja koliko su isti ostvarivi i realni. Srećom, s vremenom se pokazalo da tom nepovjerenju nije bilo mjesta, odnosno da učenici ovaj projekt u svakom smislu riječi prihvaćaju kao svoj. Već te prve godine ostvareni su postavljene ciljevi, čemu je najbolji pokazatelj bila činjenica da se u drugoj godini provođenja, uz većinu prvotno uključenih, priključio još jedan odjel, godinu poslije još dodatna dva, a ove godine uključeni su učenici iz ukupno šest razrednih odjela. U samome startu dogovoreno je da će ciljani broj učenika biti oko 30, uglavnom uvjetovan brojem pripradajućih kreativnih bilježnica u kompletu, a kojima su se kolegice učiteljice oduševile već na prvi pogled. Gotovo jednoglasno odlučile su da je upravo NMK idealan sadržaj za održavanje dodatne nastave Hrvatskog jezika.
Kako je rastao interes, rasli su i učenici. S vremenom je utvrđeno da je moguće konkretne zadatke odraditi s nešto većim učenicima. U našem slučaju uvijek je bila riječ o skupini 1.-4. razreda tj. NMK2 projektu u kojem učenici u knjižnici najprije naglas pročitaju knjigu, komentiraju nepoznate riječi i pojmove, a potom uglavnom pristupaju rješavanju zadataka ponuđenih u radnim bilježnicama. Uz zadatke nerijetko dodatno istražuju o zemljama iz koje dolaze autori, jezicima kojima pišu, tamošnjoj kulturi, hrani, nacionalnim obilježjima i drugim zanimljivostima. Dakle, djeca pristupaju knjizi i problematici drugačije od svog uobičajenog i tradicionalnog svakodnevnog rada u učionici gdje godišnji plan diktira sadržajne jedinice i točno vrijeme koje učitelj smije posvetiti istoj.
Upravo se ova fleksibilnost, recimo čak i “nemoranje”, djeci pokazala najvažnijim faktorom uspjeha. Prije svakog novog naslova u knjižnici im se ponude svi (preostali) naslovi pa svaka skupina (razredni odjel) odabire onaj koji se njima u tom trenutku najviše sviđa. Ne ograničavamo se “povlačenjem paralele”.
Jednako tako biramo i rješavamo i zadatke: ponekad redom kojim su ponuđeni, ponekad samo one istraživačke prema trenutnom interesu u skupini (jer su djeca danas, eto, raspoložena za istraživanje nekog jezika, zastave ili recepta za neko nacionalno jelo, a neki pak jednostavno žele pogledati što je skriveno ispod QR koda). Dogodi se ponekad da se potpuno prepustimo kreativi pa samo crtamo ili modeliramo ili igramo uloge likova, a ponekad se prihvatimo i nagradnih zadataka pa osmislimo vlastitu društvenu igru ili snimimo video na temelju pročitane knjige i pošaljemo ih na natječaj.
U spomenutih nekoliko godina, na veliku radost svih uključenih, nisu nas zaobišle ni nagrade. Već prve godine naš učenik Vito (dijete s posebnim potrebama) nagrađen je posebnom nagradom za najviše pročitanih knjiga u Čitateljskom vlakiću svog razreda. Prošle godine na adresu škole stigle su dvije knjige kao nagrada na literarnom natječaju, a ove jeseni bili smo i posebni gosti Pričozemske, knjižare Ibis Grafike u Zagrebu prilikom koje su učenici koji već više godina svaki tjedan dolaze u školsku knjižnicu družiti se upravo s naslovima ovog izdavača, imali priliku uživo vidjeti i druga predivna izdanja i spomenuti prostor koji ih je jednostavno oduševio.
Jednake su i reakcije učenika i na početku svake školske godine čim ih se obavijesti da su stigle nove knjige i materijali za Našu malu knjižnicu, ali svakako valja napomenuti i da to ne umanjuje njihov interes za prošlogodišnjim pa čak i naslovima iz još ranijih godina. Neki su se već toliko udomaćili da ih se koristi u tradicionalnim programima i aktivnostima tijekom školske godine. Primjerice, u sklopu autorskog školskog programa „Advent u knjižnici“ nezaobilazni su Kasparavičiusovi naslovi „Medvjedovanje“ ili „Božić je, Božić!“, a za zimskih mjeseci uvijek je rado tražen naslov i „Jeti u kojega nitko nije vjerovao“. Neovisno o godišnjem dobu „zvijezde odabira“ uvijek su i Tiko i Piko, Kapo i Bundo ili Slamka i Šlapica, a ono što nas učitelje/voditelje dodatno veseli je da tu „knjižnu“ memoriju obično prate i činjenice o zemljama iz kojih navedene priče dolaze, a koje su usvojene neobavezno i kroz zabavu.
Odabir same knjige i metode rada je na učenicima: ako oni toga dana nisu (kreativno) raspoloženi, ne treba ih forsirati.
Ponekad je odličan samo razgovor o pročitanome i povezivanje tih situacija s vlastitim životnim iskustvom ili njihovim željama (npr. netko možda nikada u životu nije kampirao ili se vozio vlakom, a htio bi, pa razgovaramo što pri tome mogu očekivati). U razrednoj učionici ovakav je pristup zasigurno nešto teže ostvariv, ali s druge strane ondje je izražena prednost rada u homogenoj skupini pa je lakše pratiti i provoditi aktivnosti poput ponuđenog Čitalačkog vlakića ili npr. izrade razredne knjige recepata ili leksikona.
Sve u svemu, u sad već višegodišnjem druženju s NMK edicijama utvrđeno je da su to naslovi koje učenici sami odabiru i da im se opetovano i s veseljem vraćaju: čak i onima iz naše prve godine provedbe! Čitanja i druženja u knjižnici uz čaj ili kakao (po uzoru na neke likove iz NMK knjiga) učenici uporno žele ponoviti. Činjenica je i da kolegice sa žalosnim licima iz 4. razreda prelaze u prvi jer se te godine neće imati prilike družiti u knjižnici svaki tjedan, a mjesto valja prepustiti boljim čitačima koji uz neobavezno čitanje stripa ili nekog drugog njima bliskog teksta polako, ali sigurno ostavljaju iza sebe svoj strah od pogreške, poboljšavaju svoje interpretativno čitanje i kreativno se slobodnije i kvalitetnije izražavaju.
Vjerujem da je, čitanju u prilog, najbolje parafrazirati riječi dviju kolegica učiteljica koje su jednom prigodom izjavile za svoje učenike da su im ova druženja u NMK-u pomogla više od deset sati dopunske nastave na tjedan te da su se njihovi učenici zainteresirali za knjigu i to do te mjere da netom prije ljetnih praznika raspravljaju o tome što bi bilo dobro pročitati i zašto. Da jednu i citiram: Pomakli smo planinu!
Iskreno se nadam da će se ovakve povratne informacije nastaviti i u godinama koje dolaze!
