AUTORICA KOLUMNE:
Andreja Očko Krušelj, odgojiteljica mentorica
Dječji vrtić “Zvirek, Stubičke Toplice
Sve slikovnice iz ovogodišnjeg projekta povezali smo u cjelinu upravo stavljajući naglasak na razvoj socioemocionalnih kompetencija.
Skupina „Pužeki“ iz Dječjeg vrtića „Zvirek“ u Stubičkim Toplicama ove je godine aktivno sudjelovala u projektu Naša mala knjižnica. Bavili smo se svim knjigama iz projekta, a tijekom čitanja poticali smo sve kontekste dječjega razvoja, s naglaskom na osvještavanju, prihvaćanju i samoregulaciji emocija.
Nakon početnog čitanja slikovnice „Na čičak“ i tijekom razgovora s djecom primjećujemo da lakše i gotovo bez problema verbaliziraju primarne emocije (sreća, tuga, strah iznenađenje, gađenje) nego sekundarne emocije (neugoda, ljubomora, krivnja, ponos). Sekundarne emocije su djeci teže razumljive i vrlo ih često miješaju s drugim emocijama. Stoga smo, planirajući daljnje aktivnosti, odlučile veći naglasak dati upravo osvješćivanju sekundarnih emocija. Autorica u slikovnici „Na čičak” slikovito prikazuje kako je dječak nekoliko puta imao čvorove u želucu i srcu. To nas je potaknulo da s djecom raspravimo na koje načine možemo izražavati emocije.
Navodili smo situacije u kojima smo ispoljavali različite osjećaje. Izrazili smo se izrađujući plakate. Djeca lijepe čvorove na onaj dio tijela u kojem su nekada osjetili reakciju na određenu emociju i bilo je vrlo zanimljivo slušati njihova razmišljanja. Govore na koji način proživljavaju koju emociju, kako nekada i tugu i strah osjećaju u srcu. Jedan dječak govori da on tugu osjeća u grlu, kada je toliko tužan da ga grlo steže i ne može govoriti. Sram osjećaju u obrazima kada se zacrvene. Nemir osjećaju u želucu, a neki u koljenima. Zanimljivo je bilo kada je jedna djevojčica izjavila da u glavi nekad osjeća da joj je „pun kufer svega“
Slikovnica nam je također bila odličan poticaj za razgovor o osjećaju ponosa kada učinimo ili naučimo nešto što nam je jako važno, čime razvijamo osjećaj samopouzdanja. Djeca su uvježbavala tehniku vezanja vezica kroz predloške koje smo izradili, a zatim su vezivali vezice jedni drugima. Igrali smo razne igre, modelirali smo izraze lica plastelinom, crtali ih u pijesku, likovno se izražavali.
Tristan: „Ponosan sam jer sam naučio čitati.“
Gabi: „Zabrinutost je kad se roditelji brinu da se nešto ne dogodi njihovoj djeci.“
Petar: “Čvor u trbuhu možeš osjećati kad se bojiš.“
Ema: „Ljuta sam kad me netko pobijedi u igricama.“
Marta: „Tjeskoba bi mogla biti kad ti je nešto teško.“
Autorica izvrsno prikazuje osjećaj nesigurnosti u sebe i osjećaj samopouzdanja kada opisuje kako je dječak uvijek hodao pognute glave, a kada se osvijestio, naučio kontrolirati i razumjeti svoje emocije hoda uzdignute glave. Potaknule smo djecu da se izrazimo kroz pokret, da zamisle situacije u kojima su se osjećali loše/nesigurno, te tada hodamo pognute glave. Zatim da zamisle kako su se osjećali kada su nešto novo naučili, kada su nešto izradili te smo tada hodali visoko uzdignute glave, nakon toga razgovaramo o tim situacijama. Djeca izjavljuju da im je izazov bio naučiti voziti bicikl bez pomoćnih kotača, a poistovjećuju se sa dječakom jer naučiti vezati vezice je i za njih također izazov.
Potičemo djecu na trud i upornost, usvajamo tehniku vezanja vezica kroz razne poticaje, pomažemo jedni drugima, pri tom usmjeravamo djeci pažnju na promišljanje o tome kako smo se osjećali kada smo uspjeli u tome. Kroz takve primjere možemo sa djecom raspravljati o osjećaju sigurnosti u sebe i samopouzdanju, osjećaju ponosa kada nešto naučimo. Poticale smo djecu da nam ispričaju neke svoje strahove od neuspjeha i tako dobile uvid u njihova razmišljanja. Upitale smo ih da li su uspjeli pobijediti svoj strah i kako su se tada osjećali.
Sve slikovnice iz ovogodišnjeg projekta povezali smo u cjelinu upravo stavljajući naglasak na razvoj socioemocionalnih kompetencija. Slikovnica „Djevojčica i medo“ je na djecu ostavila dubok dojam. Razgovarali smo što je medo značio djevojčici te jesu li i oni imali ili još uvijek imaju plišanca ili igračku koja im je najdraža. Dogovorili smo se da će u vrtić donijeti svoje plišance i predstaviti ih jedni drugima te opisati zašto su im oni toliko važni. U skupini smo tijekom čitanja slikovnice provodili i pripremne aktivnosti za CAP – program prevencije zlostavljanja djece, a slikovnica “Djevojčica i medo” nam je uvelike pomogla približiti djeci pojmove siguran, jak, slobodan jer smo zajedno spoznali da se uz naše plišance ili drage prijatelje osjećamo sigurno baš kao i djevojčica iz priče uz medu.
Slikovnica „Pe pita o rođenju” ohrabruje otvorenost, empatiju i razumijevanje. Djeca imaju priliku razgovarati o osjećaju ljubavi i zaljubljenosti, ali i osjećaju ljubomore dolaskom novog člana u obitelj.
Kroz slikovnicu „Gdje si pronašla moj ključ” ističemo pojam empatije, pomaganja jedni drugima, kako tražiti pomoć kada smo u nevolji. Razgovaramo što znači hrabrost te kako se osjećamo kada smo hrabri, a kako kada nam nedostaje hrabrosti, što činiti u tim trenutcima.
Slikovnica „Gospodin Njokić i jedrenjak“ bila nam je poticaj za razgovor o osjećaju usamljenosti, strahu od novoga i prijateljstvu, zajedništvu.
U garderobi smo uredili posebni čitateljski kutak za roditelje u kojem smo opisali projekt Naše male knjižnice. Nakon svake pročitane slikovnice redovito smo izvještavali roditelje o aktivnostima koje smo proveli, dječjim izjavama, likovnim radovima, predstavili smo svaku slikovnicu.
Važno nam je iznova naglašavati korist čitanja djeci, ali i pomoći roditeljima kako odabrati kvalitetnu slikovnicu.
