Danas idemo do vrha. Čini se da je daleko, ali nije. Postoji to jedno brdo, zapravo planina, koje se svi boje, a uopće nije strašna. Pogotovo kad je lijepo vrijeme. Ali zato, kad je vjetar, kiša ili mećava… Onda ta planina može biti zastrašujuća. Ima svoj vrh, put koji vodi gore i put koji vodi dolje. Zimi se oba puta pretope u jedan, i to onaj koji nitko nije htio hodati. Postoji i jedna kuhinja. Na stolu je uvijek nešto toplo. Baka ima kujicu koja često bježi. Prozor u kuhinji je često zamagljen.
Postoji i jedan dječak. Zove se Morris. Živi kod bake iz obiteljskih razloga koji se uklapaju u tužnu statistiku. Živi kod bake zato što su se dogodile tužne stvari.
Kujica se zove Houdini. Ime nije slučajno. Provlači se ispod svega što ima ijednu pukotinu, preskoči što treba preskočiti, ostavlja lance za sobom kao stare novine. Postoje psi koji se drže vrata, i postoje psi koji se drže vjetra. Houdini je onaj drugi tip. Bježi svaki dan. Uvijek gore. Uvijek na planinu.
Morris svakoga jutra kreće za njom. Prije doručka. Prije razgovora s bakom o vremenu. Prije nego što se u kući čuje išta osim vatre. Ne pjeva. Ne priča sam sa sobom. Ne zapisuje. Hoda i pušta da mu put bude zadatak. Kad je uhvati, zna da će opet pobjeći. Toga je dana počela snježna oluja. Otada snijeg preuzima priču. Trag se briše. Staza više nije staza. U tom trenutku, mirno, kao da je oduvijek tu i čekao, iz oluje izlazi drugi dječak. Nije sam. Uz njega je ovan.
Onima koji vole knjige u kojima malo piše, ovo će biti dovoljno. Tišina u ovoj priči govori više od riječi. Ni jedna rečenica ne kaže više nego što je potrebno. Ni manje. Ostatak posla obavlja hladnoća, ovan, jedna kujica i jedan dječak koji je oduvijek bio nešto veći od svojih godina.
Na kraju knjige snijeg staje. Kokošja juha se krčka na štednjaku.
