Kako ne biti fejk? Što to uopće znači? Svatko tko želi biti originalan nekoga na neki način kopira, što ga automatski čini fejk personom. Kako izaći iz tog ovira? Ne želim biti kao Ed, jer je on/a ipak malo previše originalan. I loše se tuče. I Lovro se loše tuče. Dokaz tome su polomljene naočale. Nove neće dobiti jer tata za njega nema ni vremena ni novaca, a mama vjerojatno isto tako. Srećom, Nela se dobro tuče. Izvrsno barata bejzbolskom palicom iako nije njezina. Luka se tuče samo na ekranu.
Fascikl je, međutim, Lovrin, i u njemu se skupljaju pitanja koja nisu pretjerano populistička. Zašto se odrasli tako lako povuku iz obiteljske priče. Zašto onaj tko se najviše trudi na kraju ispadne najviše fejk? Zašto je Ed baš onakav ili onakva kakav ili kakva jest? Zašto najbolji prijatelj Luka nikad ne pita ništa, iako sve zna? I to nas onako fino, profinjeno iritira.
Još jedan od razloga zašto nas ovaj roman živcira je i taj što ne znamo kako će se što završiti. Što će biti s tatom? Kamo ide njegova nova žena? Što će biti s Emom? Hoće li mama pronaći nekog novog dečka? Hoće li Lovro negdje pronaći neke mišiće? Ima li mogućnosti za neke nove tučnjave ili je sad konačno sve riješeno? Tko zna. Kraj romana ostaje otvoren. Nema jednog raspleta. Fascikl se ne zatvara. Autorica namjerno pušta neke stvari da se dogode tek u glavi čitatelja, i to je jedna od najuspješnijih odluka ove knjige. Kome to smeta, smetat će mu. Kome se svidi, to će biti prvi ozbiljan susret s idejom da priča ne mora biti završena da bi bila ispričana.
