- O NAMA
- O PROJEKTU
- OLL/en
- Aktivnosti
- NMKolumna
- NMKalendar
- Okrugli stol
- FORUM
- O NAMA
- O PROJEKTU
- OLL/en
- Aktivnosti
- NMKolumna
- NMKalendar
- Okrugli stol
- FORUM
Autorica kolumne:
ANITA ZEČEVIĆ
Dječji vrtić Ivane Brlić – Mažuranić, Zagreb
Slikovnica Na čičak, koja se na prvi pogled čini kao priča o učenju vezanja vezica, zapravo dublje istražuje svijet osjećaja – upravo ono čime se skupina Sunce intenzivno bavila tijekom njezine obrade. Djeca su imala priliku istraživati emocije, učiti kroz igru i razvijati svoje kreativne i spoznajne vještine uz bogate i pažljivo osmišljene aktivnosti.
Naš je vrtić dugogodišnji sudionik ovog projekta, pa nas uvijek obraduju knjige iz drugih, manje poznatih zemalja. Spisateljica ove priče dolazi iz Grčke, što je bio savršen povod za zajedničko istraživanje njezine zemlje. Djeca su je tražila na globusu i karti svijeta, upoznala grčku zastavu i bojala je. No, tu istraživanje nije stalo – uz slikovne materijale i razgovor širili su spoznaje o postolarima te na kraju izradili mentalnu mapu, koju su poslali Našoj maloj knjižnici kao rješenje nagradnog zadatka.
Kako bi na praktičan način povezali priču s iskustvom, djeca su izradila kartonske cipele, koje su najprije ukrašavali bojama, a zatim na njih stavljali vezice. Tako su uz zabavu i smijeh pokušali svladati vezanje čvora, a potom i mašne. Posebnu ulogu imali su oni koji su ovu vještinu već savladali – postali su mentori svojim prijateljima iz skupine. Svoju su kreativnost dalje izražavali crtajući tragove različitih cipela te obrisima vlastitih stopala na kartonu, koja su potom ukrašavali i provlačili vezice.
Naravno, sve smo aktivnosti proširili i drugim slikovnicama – na panou za roditelje je, osim radova, istaknuta i mentalna mapa o postolaru, koja je poslužila kao poticaj za razgovor o tom zanimanju. Djeca su se upoznala s pričama Patuljak i postolar te Postolar Martin, na temelju kojih su izražavala svoj likovni doživljaj, ali i vježbala pisanje tiskanih slova.
Osim praktičnih aktivnosti, djeca su razvijala i glasovnu analizu i sintezu kroz igru sa slovima – prepoznavali su slova koja nedostaju u nazivima obuće i crtali odgovarajuće cipele. Razmišljali su o svijetu iz različitih perspektiva: Što vidim kada gledam gore? A što kada gledam dolje? Veliku pažnju posvetili smo osjećajima, koristeći priče kao snažan alat. Bajka Ivica i Marica pomogla je djeci osvijestiti strah – verbalno su izražavali svoje dojmove i razmišljali o vlastitim iskustvima. Ema R. je zaključila: „Ivica i Marica bili su tužni jer su se izgubili”, dok je Rita dodala: „Bilo ih je strah”. Posebno inspirativna bila je vođena fantazija Moje sigurno dvorište, koja ih je potaknula na razgovor o bojama koje ih čine sretnima i sigurnima. Zamišljali su i crtali svoja sigurna mjesta te kroz pokretnu igru plesali uz glazbu koju su sami birali – a kad bi se ona stišala, mirno bi se povukli u zamišljeni siguran krug.
Djeca su izrađivala 3D memory, crtajući i pišući emocije na kartonske tuljce koje su slagali na odgovarajuće natpise osjećaja. Bojali su oblačiće emocija u prikladne boje i zamišljali kakav bi miris ili okus mogao imati svaki osjećaj te se o tome i verbalno izrazili. Tako ljutnja Mati ima miris dima, a okus luka. Veselje mu miriši po lavandi, a ima okus jagode. Ljubav Emi B. miriši po lubenici, a ima joj okus torte. Petru, pak, miriši po ruži, a ima okus jagode. Osjećaj ljubavi posebno ih je inspirirao – izrađivali su srca u kolaž-tehnici kojima smo ukrasili naš garderobni prostor.
Uz razne zadatke vezane uz emocije, promišljali su kako se nositi s uznemirujućim situacijama te izrađivali slagalice od svojih crteža osjećaja. Likovno su izražavali kontraste crtajući sretno i tužno drvo. Priča Poplava u šalici kave potaknula je razgovor o ljutnji i bijesu, a kroz razgovor su dijelili vlastite primjere: Ivana ljuti brat koji mu ne da igrati plejku, Elenu G. ljuti mama koja je budi rano za vrtić, a Borna se ljuti kada mu tata govori jedno, a trener drugo. Kroz vođenu fantaziju Potokova ljutnja, djeca su likovno izražavala svoj doživljaj ljutnje. Učila su i što znači humor – Rafael ga opisuje kao „kad radim fore i smijem se”, dok Marko Č. i Igor kažu da je to „zezanje”. Uživali su u slikovnici Grga Čvarak, recitaciji Kako živi Antuntun, smišljali vlastite smiješne priče i crtali „smiješni vrtić”. U igri Prenošenje smijeha zabavljali su se dijeleći osmijehe, a kroz memorijsku igru učili važnost poštivanja pravila. Posebno su uživali u Kutiji osjećaja, gdje su stavljali emocije na različite razine važnosti. Ta je kutija postala tijelo Robota Roka, inspiriranog lutkarskim mjuziklom koji su gledali. Robot je bio velik, stabilan, s pokretnim rukama, a djeca su ga često koristila u igri.
Ovo iskustvo pokazalo je kako slikovnica može biti mnogo više od priče – ona postaje polazište za istraživanje, izražavanje i učenje, a emocije su nit vodilja kroz cijeli proces. Uz igru, razgovor i kreativne aktivnosti, djeca se nisu bavila samo vezanjem vezica, već su ponešto naučila o sebi, drugima i svijetu emocija koji ih okružuje.
Skupina Sunce ponovno je pokazala da učenje može biti uzbudljivo, interaktivno i ispunjeno emocijama – baš kao i priče koje čitamo.
