Na dalekom sjeveru Europe, na obali Baltičkog mora nalazi se Litva, najrasprostranjenija baltička zemlja koja posjetitelje iznenađuje svojom prirodnim i kulturnim ljepotama. Država je to s oko 3 milijuna stanovnika, a glavni grad Vilnius smješten je blizu granice s Bjelorusijom i broji tek oko 500 tisuća stanovnika.
Starije generacije možda još pamte Šarunasa Marčulionisa i Rimasa Kurtinaitisa, košarkaške idole iz 90-ih, a oni mlađi nešto poznatiji košarkaški klub Žalgiris, ali Litva nudi više osim očaravajućih baroknih fasada i košarke; u Aukštadvarisu, malom selu u blizini glavnog grada 1954. rodio se cijenjeni litavski dječji pisac i ilustrator – Kęstutis Kasparavičius, danas poznat diljem Europe i na Dalekom istoku.
U početku je ilustrirao autore klasike, poput H. C. Andersena, C. Collodija, E. T. A. Hoffmana i F. Dostojevskoga, ali s vremenom se pomalo umorio te se odlučio okušati u stvaranju vlastitih djela. Priliku za to dala mu je mala izdavačka kuća iz Tajvana, Grimm Press kada su odlučili objaviti dobrotvornu knjigu za djecu – žrtve potresa. Njegova prva autorska priča “Songman” toliko se svidjela uredniku, da mu je predložio da napiše i ilustrira još smiješnih priča koje će objaviti.
Danas je Kęstutis Kasparavičius najbolji litavski pisac i ilustrator za djecu i veliki promotor svoje zemlje u svijetu. Zahvaljujući prevoditeljici s litavskog, Mirjani Bračko, Ibis grafika je do sada objavila 13 autorovih knjiga, od kojih su dvije uvrštene u projekt poticanja kritičkog čitanja Naša mala knjižnica – Lijenozemska i Podvodna priča.
U nastavku pročitajte razgovor s Kęstutisom Kasparavičiusom čija su pitanja pripremili učenici osnovnih škola i njihovi mentori koji sudjeluju u ovogodišnjem projektu NMK.
IV. OŠ BJELOVAR
Pokušavate li svojim knjigama utjecati na čitatelje i ako da, na koji način?
Možda samo malo. Mislim da bi dječje knjige trebale potaknuti djecu na razmišljanje i razvijanje kreativnosti i mašte, postavljanja više pitanja nego davanja odgovora. Ne volim izravnu didaktiku u dječjim knjigama. Sjećam se kad sam bio malo dijete i netko mi je govorio što moram raditi, oduvijek sam želio da to učinim upravo suprotno. Tako obično izbjegavam didaktiku u svojim pričama. Možda ponekad u mojim knjigama možete pronaći neke aluzije ili savjete, ali uvijek ih pokušavam sakriti jer nitko ne voli dosadni moral. Ni dijete ni odrasla osoba.
Možete li nam u nekoliko riječi reći kakav je život u Litvi?
Litva je zemlja u kojoj puno kiši. I zato je zaista sjajno mjesto za sve vrste umjetnika. Jer kad sjedite za svojim radnim stolom i gledate kroz prozor kako pada kiša od jutra do večeri, možete učiniti ništa drugo nego započeti slikati, pisati knjige, crtati ilustracije ili stvarati nešto drugo. Litva je zemlja koja se nalazi daleko od Hrvatske u sjevernoj Europi na obali Baltičkog mora. Broj stanovnika je oko 3 milijuna, pa je to u odnosu na Hrvatsku malo manja država. Imamo kratko ljeto i malo dužu vlažnu, ali ne baš hladnu zimu. U Litvi možete pronaći mnoštvo velikih i malih jezera, plavih rijeka i zimzelenih šuma. Dakle, općenito je zelena i čista zemlja jer ovdje nemamo baš velike tvornice. Ali mi nemamo prave planine, Litva je nizinska zemlja.
Imate li vremena za neki hobi i ako da, koji?
Ponekad nakon posla odlazim na koncerte. Doista sam veliki ljubitelj stare glazbe: posebno renesanse i ranog baroka. Glazbu slušam gotovo cijelo vrijeme dok radim. Volim ponekad i sam peći kolače. Međutim, da kažem istinu, volim ih pojesti još više. Moja 3 najdraža kolača su: kremšnita, klasični cheesecake i jednostavna torta od jabuka.
OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA PETROVSKO – PODRUČNA ŠKOLA SLATINA
Zašto ste napisali Podvodnu priču? (Helena Vučilovski, 2.a)
Postoje mnoge priče o životu na kopnu, a svega nekoliko o podvodnom životu. Unatoč tome, pod vodom u dubokim morima i oceanima živi puno vrlo zanimljivih stvorenja poput riba, hobotnica, lignji, kitova, morskih zvijezda, morskih ježeva ili kamenica. A o njima znamo vrlo malo. Posebno o onima koji žive jako duboko na dnu mora. Zato sam odlučio otkriti neke od mnogih tajni podvodnog života. A ova knjiga govori i o prijateljstvu vrlo različitih bića.
Kako započinje Vaš uobičajeni dan? (Lana Ovčariček, 2.a)
Ja sam slobodni umjetnik od 1986. godine, tako da već 35 godina upravljam svojim vremenom. Neki se kolege konstantno žale kako je teško natjerati se da radiš kad nemaš strogog šefa pored sebe. Slažem se da ponekad može biti prilično teško, a ponekad se jednostavno morate malo prisiliti. S druge strane, velika je prednost imati slobodne ruke za upravljanje vremenom na način koji želite. Moj svakodnevni raspored je vrlo lak: probudim se u 7 ujutro i počnem raditi u 9 sati. Ja sam prava rana ptica i ne volim raditi do kasno. Tako uvijek pokušavam završiti svoj radni dan do 18 sati. Nakon večere odlazim u svoju svakodnevnu večernju šetnju. Živim u starom gradu Vilniusu i doista volim one kasne šetnje donjim uskim ulicama starog grada. Pomaže mi da se opustim i počistim glavu nakon dugog dana. I najvažnije je da mi mnoge moje priče i ideje padnu na pamet upravo tijekom tih šetnji.
Pišete li danju ili noću? (Niko Podgajski, 2.a)
Obično spavam noću i radim danju. Najbolje vrijeme za ilustracije su jutarnji sati. Poanta je u tome što crtanje akvarelom zahtijeva vrlo dobru rasvjetu, a najbolja rasvjeta za to je prirodno dnevno svjetlo. Ali ponekad, posebno u kasnu jesen ili zimu, dan je vrlo kratak i mutan. Tako je najbolja sezona za ilustraciju definitivno proljeće i ljeto. U zimskom vremenu obično pišem.
Jeste li u kojem trenutku htjeli odustati od pisanja? (Karlo Zrinščak, 2.a)
Ne još!
OŠ MATIJA GUBEC MAGADENOVAC – PŠ MARIJANCI
Koliko ste knjiga napisali? (Fabian Popović, 3. razred)
Napisao sam već 18 knjiga. Ilustrirao sam 66 knjiga, uključujući onih 18 knjiga za koje sam tekstove napisao sam.
Gdje radite posao književnika? Kod kuće ili imate ured? (Eva Dorkić , 3. razred)
Nikada u životu nisam imao ured ili umjetnički studio. Uvijek radim u mjestu u kojem živim. Sjećam se vremena kad smo živjeli u našoj velikoj kući u šumi. Tako sam tamo živio i radio sa svom obitelji: suprugom, četvero djece i psa. Nikada ih nisam uznemiravao, ali nisu ni oni mene ometali. Napisao sam mnogo priča o našoj kući i vrtu. A posebno sam zahvalan našem psu na podršci: dok sam pisao ili ilustrirao svoje knjige, pas je puno pridonio dok je cijelo vrijeme spavao ispod mog radnog stola.
Jeste li voljeli čitati kao mali? (Jana Pandurić , 3. razred)
U djetinjstvu sam čitao puno knjiga i vrlo različitih knjiga. Zapravo su to sve bile knjige koje sam mogao naći u maloj knjižnici naše osnovne škole. Naravno, u to vrijeme to nije bio veliki izbor dječjih knjiga u odnosu na danas. Međutim, uvijek sam mogao pronaći nešto zanimljivo za mene. Mogu vam sa sigurnošću reći da je moja omiljena knjiga bio Medvjedić Winnie (Winnie the Pooh) autora A. A. Milne. Bilo je to u prošlosti kad sam bio dijete, zatim u studentskim vremenima i to mi je još uvijek jedna od najdražih knjiga. I jako mi se sviđa Pinnochio od Carla Collodija. Uzgred, to je samo jedna knjiga koju sam već dva puta ilustrirao (crtao potpuno različite ilustracije).
OŠ BRŠADIN
Jeste li kao mali htjeli biti pisac? (Sara Ponjević)
Ne sjećam se točno koliko različitih zanimanja mi se sviđalo kad sam bio dijete. Neka od njih su: mornarički kapetan, pilot, sladoledar, pa čak i električar. Ono čega se sjećam je da sigurno nisam htio biti ilustrator ili dječji pisac.
Jesu li Vaši likovi izmišljeni ili imaju neke veze sa stvarnosti? (Sara Ponjević)
Pričajmo malo o mojim kratkim pričama. Nadam se da je netko od vas pročitao moje kratke priče: Budalaste priče i Kratke priče. Knjige kratkih priča koje sam napisao i ilustrirao kad sam živio u svojoj šumskoj kući. Sve su priče uglavnom o našoj kući, o mojoj obitelji i različitim stvarima u našoj kući. Tako da su te priče vrlo realistične i sve ono o čemu sam pričao imao je stvarne prototipe: moj radni stol, televizor, hladnjak, kamin, WC, cipele, usisavač, četkica za zube, voće, luk, jagode, ruže i sav kuhinjski alat.
OŠ GORNJE VRAPČE
Kako Sunce može pasti s mjesta? (Rafael Sreš, 3.a)
U fantastičnim knjigama, posebno dječjim knjigama, može se dogoditi puno čudnih, pa čak i čudesnih stvari. Čuda koja je teško zamisliti. U knjigama je moguće sve. I to ne samo u knjigama. U našoj mašti ne postoje nemoguće stvari. Ponekad je stvarni svijet samo premali za nas.
Kako hobotnica može imati naočale? (Rafael Sreš, 3. a)
Kupio ih je u trgovini podvodnih naočala. Dobio ih je za posebnu cijenu na sezonskom popustu, a napravljene su isključivo za njega. Dakle, cijena je bila 8 malih ružičastih morskih školjki.
Što se dogodi s ljudima koji su u zrakoplovu koji padne u more? (Sara Gorički, 3. a)
Odgovor je vrlo jednostavan, jer to nije običan avion. U stvari, to je avion koji se zove bespilotna letjelica. To znači da je riječ o zrakoplovu bez ljudskog pilota. Poput drona samo mnogo većeg.
Jesu li ribice vidjele morske sirene? (Petra Kolić, 3. a)
Da, ribice su sigurno vidjele sirene. Živimo na kopnu i ne možemo ni zamisliti što se sve događa u morskim dubinama. Podvodni svijet pun je tajni. Da budem iskren, nikad u životu nisam vidio sirene, ali siguran sam da žive negdje u dubokoj vodi.
OŠ OROSLAVJE
Koju ste priču prvu napisali i kako je nastala, prema stvarnom ili izmišljenom događaju? (Lota Belošević, 3. c)
Mnogo godina radio sam kao ilustrator s izdavačem Grimm Press iz Tajvana. 2002. godine Grimm Press objavio je knjigu sa dobrotvornim namjerama za djecu žrtve potresa. Umjetnici iz cijelog svijeta zamoljeni su da pošalju jednu ilustraciju sa svojim kratkim tekstom. Tako sam stvorio svoju prvu kratku priču Songman. Dakle, Songman je prva priča koju sam napisao. Ubrzo nakon toga napisao sam još ovakvih priča i ubrzo se pojavila moja prva knjiga kratkih priča pod nazivom Budalaste Priče. I samo želim dodati da su moje prve tri knjige objavljene prvo ne na mom materinjem litavskom jeziku, već na kineskom.
OŠ ANTUN I STJEPAN RADIĆ, GUNJA
Odakle vam inspiracija za Podvodnu priču? (Asya Ahmetović, 2. a)
Ako pogledate likove dječijih knjiga, zasigurno ćete primijetiti činjenicu da su najpopularnije životinje medvjedi, mačke, zečevi, psi ili druge slatke životinje. Ali sigurno nije riba. Samo sam pomislio zašto su ribe gore od ostalih stvorenja?
Hoće li uskoro izaći vaša nova napisana knjiga? (Indira Zahirović, 2. a)
Da, upravo sam završio svoju novu slikovnicu. Naslov je „Božić! Božić!” pa je ova knjiga očito o Božiću. Sastoji se od 11 kratkih priča. A tema je kako različite životinjske obitelji u svijetu slave Božić. U ovoj knjizi možete pronaći priče o medvjedima, mačkama, zečevima, ribama, vjevericama, pa čak i o kitovima. Tu možete pronaći i mnoštvo slika s velikim brojem sitnih detalja. Ova bi se knjiga trebala pojaviti na litvanskom jeziku sljedećeg rujna. A u Hrvatskoj je izašla slikovnica Drhturavi vitez, o hrabrom pačiću Antunu.
OŠ IVANA MAŽURANIĆA, ZAGREB
Koliko ste raznih mora vidjeli u životu?
Čim se sjetim nije ih mnogo. Vidio sam Baltičko more, Kuronsku lagunu, Sjeverno more, Norveško more, Gdanjski zaljev, Biskajski zaljev, Sredozemno more, Jadransko more, Perzijski zaljev, Žuto more, Istočno Kinesko more, Japansko more, Labradorsko more, Karipsko more i zaljev Meksiko.
Je li po Vašoj slikovnici snimljen film? Bio bi to stvarno odličan crtić!!!
Ne još, ali mislim da je to dobra ideja. Stvarno bi mi se svidjelo.
OŠ MAHIČNO
Kada Vas je počelo zanimati pisanje i crtanje i zašto?
Prije nego što sam se odlučio biti ilustrator, studirao sam deset godina glazbu (klasa izvođenja zbora) u umjetničkoj školi M.K. Čiurlionis u Vilniusu. U školi sam volio svirati klavir i pjevati, ali nisam volio baš dirigirati. Bio sam stidljiv dječak i osjećao sam se vrlo nelagodno stojeći pred velikim mnoštvom ljudi. Imao sam i zaista jaku scensku tremu. Kad sam završio školu jednostavno sam osjetio da bih trebao naći drugi način za sebe. Nakon što sam odustao od posla dirigenta zbora, shvatio sam da je posao umjetnika ono što sam oduvijek trebao biti. Tada sam slijedio svog starijeg brata i započeo studij na umjetničkoj akademiji u Vilniusu. Nakon što sam diplomirao na Akademiji umjetnosti, odmah sam počeo ilustrirati knjige. To radim gotovo 40 godina i zbog toga sam još uvijek vrlo sretan.
Što ste bili prije: pisac ili ilustrator?
Kao što sam ranije spomenuo, prvo sam počeo s crtanjem ilustracija, a pisac sam postao vrlo kasno – kad sam imao skoro 50 godina. Ali ako želite početi pisati sami, ne morate čekati da navršite 50 godina. Možete početi pisati odmah. Pogotovo ako u glavi imate puno ludih i fantastičnih priča.
Volite li više čitati knjige ili gledati filmove?
U djetinjstvu i mladoj dobi čitao sam puno knjiga. Bio sam veliki ljubitelj knjiga i kad sam bio student Umjetničke akademije, ali i kasnije. Ali sada čitam gotovo isključivo dječje knjige. I naravno da volim gledati filmove. Tijekom tog dugog razdoblja karantene gledao sam puno zaista sjajnih filmova, uključujući svih 26 filmova o Jamesu Bondu.
Pitanja sastavili: Valentina Horvat, Lorenzo Ivka, Matej Laić, Borna Mauzer, Jakov Mihalić, Niko Palajsa, Regina Sušilovic, Gabrijel Vrbančić, Karla Zdelar, Ivan Žgela
