ČETVRTKOM U 9.30 h: kako smo slučajno otkrili najmoćniji alat za partnerstvo

AUTORI KOLUMNE:

Jelena Rnjak i Toni Jonjić,

DV Grigor Vitez, Split

Pišemo ovaj tekst jer vjerujemo kako je partnerstvo između obitelji i predškolske ustanove temelj cjelovitog razvoja djeteta, a aktivnost zajedničkog čitanja koja se provodi u našoj skupini savršen je primjer kako to partnerstvo može izgledati u praksi.

Mi smo odgojitelji iz Dječjeg vrtića Grigor Vitez, područni objekt Rašeljka, koji svakodnevno s puno pažnje i predanosti rade u mješovitoj vrtićkoj skupini u desetsatnom programu.

Različite slikovnice ubrzo su privukle pažnju djece. Listali su ih, prepričavali, zamišljali vlastite završetke priča. U tim trenucima vidjeli smo koliko knjiga može povezati djecu, ali i koliko prostora postoji za uključivanje roditelja u taj proces. Tako se rodila ideja o našoj maloj vrtićkoj knjižnici, mjestu gdje će djeca i roditelji zajedno birati, posuđivati i čitati slikovnice, produžujući vrtićke priče i u toplini vlastitog doma. Projekt se razvijao postupno, kroz više faza, vođen interesima djece i podrškom roditelja. Svaka nova slikovnica donosila je novu priču, a svaka posudba novu priliku za zajednički trenutak roditelja i djeteta. U međuvremenu smo, inspirirani kolegicom iz druge ustanove, saznali za Našu malu knjižnicu i odlučili se priključiti, prepoznajući u toj inicijativi dodatni poticaj za ono što već živimo i razvijamo.

Trenutak za roditelje i djecu

Sve je započelo na jedan pomalo emotivan način. Nakon što su naši predškolci iz 2025. godine krenuli u školu, u rujnu su nas ponovno posjetili. Taj susret bio je ispunjen zagrljajima, smijehom i ponekom suzom radosnicom. No, donijeli su sa sobom i nešto posebno, svoje igračke i mnoštvo slikovnica koje su željeli ostaviti vrtiću. Taj čin darivanja bio je više od same donacije, bio je to most između generacija djece, trag koji ostaje i nastavlja živjeti u svakodnevici vrtića.

Različite slikovnice ubrzo su privukle pažnju djece. Listali su ih, prepričavali, zamišljali vlastite završetke priča. U tim trenucima vidjeli smo koliko knjiga može povezati djecu, ali i koliko prostora postoji za uključivanje roditelja u taj proces. Tako se rodila ideja o našoj maloj vrtićkoj knjižnici, mjestu gdje će djeca i roditelji zajedno birati, posuđivati i čitati slikovnice, produžujući vrtićke priče i u toplini vlastitog doma. Projekt se razvijao postupno, kroz više faza, vođen interesima djece i podrškom roditelja. Svaka nova slikovnica donosila je novu priču, a svaka posudba novu priliku za zajednički trenutak roditelja i djeteta. U međuvremenu smo, inspirirani kolegicom iz druge ustanove, saznali za Našu malu knjižnicu i odlučili se priključiti, prepoznajući u toj inicijativi dodatni poticaj za ono što već živimo i razvijamo.

Partnerstvo u kontekstu suvremenog kurikuluma

Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2015.) jasno naglašava važnost otvorenog i partnerskog odnosa s obiteljima. Kurikulum prepoznaje roditelje kao prve i najvažnije odgojitelje djeteta te naglašava potrebu za kvalitetnom komunikacijom, uzajamnim povjerenjem i zajedničkim promišljanjem o djetetovim potrebama i razvoju. Istraživanja pokazuju da roditelji percipiraju partnerski odnos s odgojiteljima kao potporu u roditeljstvu te da kvalitetna komunikacija doprinosi djetetovoj dobrobiti i cjelovitom razvoju. 

Projekt Naša mala knjižnica uvelike nam pomaže u poticanju čitanja jer donosi svježinu, raznolikost i dodatnu motivaciju kako djeci, tako i nama odgojiteljima.

Kao međunarodni projekt usmjeren na promicanje čitanja među djecom vrtićke i školske dobi, pruža nam bogat izbor kvalitetnih i pažljivo odabranih slikovnica, ali i osmišljene aktivnosti koje prate svaku priču. Budući da smo se priključili programu NMK MINI, sadržaji su prilagođeni upravo našoj dobnoj skupini, što dodatno olakšava njihovu primjenu u svakodnevnom radu.

Djeca na projektne slikovnice reagiraju s velikim interesom i uzbuđenjem. Svaka nova slikovnica u našoj skupini dočekuje se s posebnim nestrpljenjem – promatraju ilustracije, postavljaju pitanja, povezuju priče sa svojim iskustvima i često ih žele iznova slušati. Primjećujemo kako se kroz ove slikovnice razvija ne samo ljubav prema čitanju, već i mašta, govorno izražavanje te sposobnost razumijevanja i empatije.

Kada roditelji i odgojitelji dijele informacije, zajednički promišljaju i zajedno planiraju, dijete dobiva koherentnu podršku koja prelazi granice doma i vrtića.

U svojoj praksi dugo smo tražili načine kako roditelje učiniti aktivnim sudionicima, a ne samo „primateljima informacija“ na roditeljskim sastancima. Primijetili smo kako uobičajeni oblici suradnje – roditeljski sastanci, kratki razgovori pri dolasku i odlasku, pisane obavijesti, često ne omogućuju dublje uključivanje i razumijevanje onoga što se događa u vrtiću. Aktivnost zajedničkog čitanja pokazala se kao prozor kroz koji roditelji mogu vidjeti naš vrtić iznutra, ne kao gosti, već kao aktivni sudionici odgojno-obrazovnog procesa. Roditelj koji dolazi i čita djeci nije samo „volonter“,  on je partner koji dijeli odgovornost za djetetov razvoj i dobrobit.

Od ideje do prakse

Kako smo započeli?

Na početku veljače predstavili smo ideju na Okitoki platformi, putem koje komuniciramo s roditeljima i izmjenjujemo poruke: „Želimo da jednom tjedno roditelj dođe i pročita djeci priču.“ Bili smo uzbuđeni – hoće li roditelji imati vremena? Hoće li htjeti? No reakcija nas je iznenadila. Nekoliko roditelja odmah se prijavilo.

Kako to izgleda u praksi?

Četvrtak, 9:30 sati. Djeca znaju da danas dolazi netko od roditelja čitati priču. Uvijek postoji uzbuđenje, jer je to roditelj nekog djeteta iz naše skupine. Roditelj dolazi, donosi knjigu (ponekad iz kuće, ponekad iz naše vrtićke knjižnice), sjeda s djecom u krug. I čita. U tih 15–20 minuta događa se nešto posebno. Djeca slušaju priču iz „drugi usta“, a glas roditelja ima drukčiju toplinu od glasa odgojitelja. Dijete čiji roditelj čita sjedi ponosno. Ostala djeca odmah reagiraju: „I moj tata može doći! I moja mama!“ Roditelj pak vidi svoje dijete u socijalnom kontekstu, kako sluša, kako reagira, kako surađuje s vršnjacima.

Primjeri iz prakse

Mama Ivana je došla i čitala basnu o magarcu. Nakon priče, djeca su pola sata postavljala pitanja o tome u što bi se oni maskirali kad bi imali priliku, ali i o tome gdje Lukina mama radi. Spontani razgovor bio je dragocjen: djeca su upoznala Davidovu mamu kao osobu, a ne samo kao „nekoga tko dolazi po dijete“.Tata Petar je došao i donio priču Tri praščića. Djeca su bila fascinirana kako je glumio vuka i puhao u kućice koje su glumila djeca,  svi su popadali na pod i smijali se, a na kraju su čvrsto sjedili na svom mjestu glumeći čvrstu kuću koju vuk nije mogao srušiti. Priča se pretvorila u interaktivnu igru, jedan od najljepših trenutaka u našoj skupini ove godine.

Zar ne govorimo često o „suradnji“, a ta suradnja ostaje na razini formalnih razgovora i papira? Aktivnostima poput zajedničkog čitanja rušimo tu nevidljivu granicu između obitelji i ustanove. Roditelj nije „gost“ koji dolazi vidjeti što radimo, nego osoba koja aktivno doprinosi odgojno-obrazovnom procesu.

Utjecaj na zajednicu

Djeca koja vide svoje roditelje kako sudjeluju u vrtićkim aktivnostima osjećaju veću sigurnost i razvijaju ponos. Uče da učenje nije „samo u vrtiću“ – obitelj i vrtić zajedno podupiru njihov razvoj i dobrobit. Roditelji koji sudjeluju u čitanju vide svoje dijete u društvenom kontekstu: kako se ponaša s vršnjacima, kako reagira na poticaje. Grade povjerenje s nama kao odgojiteljima i odmah dobivaju pozitivnu povratnu reakciju djece. Jedna majka nam je rekla: „Sad razumijem zašto moja kći priča o Ani cijelo vrijeme, vidim koliko su bliske, kako se igraju zajedno.“

Za nas odgojitelje ova aktivnost gradi povjerenje: roditelji vide kako radimo, što radimo i zašto to radimo na taj način. Smanjuju se nesporazumi, kad roditelj vidi kako dvadesetero djece različito reagira na istu priču, razumije složenost našeg posla.

Za buduće izazove

Svjesni smo kako organizacija nosi izazove: nisu svi roditelji slobodni četvrtkom zbog posla, a kod nekih je prisutan i strah, boje se da „neće znati“ ili da „neće biti dovoljno dobri“. Tu je ključna naša podrška i ohrabrivanje. Kažemo: „Znate čitati svom djetetu.“ Ako roditelj ne može četvrtkom, dogovorimo drugi termin. Nudimo pomoć u odabiru priče ako roditelj nije siguran. Nakon svakog čitanja zahvaljujemo, poklanjamo zahvalnicu i dijelimo fotografije kako bi roditelj vidio da je njegov doprinos istinski vrijedan.

Kroz ovu aktivnost gradimo kulturu suradnje u kojoj svatko doprinosi djetetovoj dobrobiti. Djeca ne doživljavaju dom i vrtić kao dva odvojena svijeta, već kao povezane prostore u kojima su voljeni i podržani. A mi odgojitelji nismo „stručnjaci koji sve znaju“, već partneri koji zajedno s obiteljima uče, rastu i grade najbolje moguće okruženje za djecu.

Ova aktivnost podsjeća nas na jednostavnu, ali moćnu istinu: dijete najbolje raste kada cijela zajednica oko njega radi zajedno. I kad vidimo roditelja kako čita, dijete kako sluša, vršnjake kako postavljaju pitanja vidimo budućnost odgoja. Vidimo zajednicu koja zna kako smo zajedno jači, pametniji i bolji. I zato, iz sveg srca, pozivamo sve odgojitelje: otvorite vrata. Pozovite roditelje.