PRIDRUŽITE NAM SE U PROJEKTU
NAŠA MALA KNJIŽNICA!
Prijave završavaju
30. rujna!
Ako ste već čitali moje kolumne, onda znate da su drugačije od drugih. Zato ću i ovu započeti drugačije, konkretno, primjerom iz jasličkog dežurstva, negdje davne 2022. godine.
Autorica kolumne:
Danijela Varga, voditeljica projekta NMK
Dvogodišnje dijete sjedi na podu s knjigom u rukama. Drži je naopako. Okreće stranice od kraja prema početku, prstom pokazuje po ilustraciji i pripovijeda nešto što s tiskanim tekstom nema baš nikakve veze. Dođe do kraja, to jest, do početka. Zatvara knjigu. Potapša je prstićima. Ponovo je otvara bez okretanja i počinje okretati stranice. Nakon nekoliko okrenutih listova, okreće cijelu knjigu uspravno i nastavlja sa svojim čitanjem. Odrasli koji to gledaju nasmiješe se i kažu da još ne zna čitati, igra se. To je istina, igra se. Ali u toj igri skriva se cijeli niz intelektualnih procesa: fizičkog manipuliranja knjigom, procjene težine knjige i tvrdoće listova, upijanja i obrade informacija, pamćenja, koncentracije i komunikacije s knjigom. Tvrdite li još uvijek da dijete ne zna čitati?
To dijete u tom trenutku osvještava da knjiga ima prednju i stražnju stranu, da se stranice okreću jedna po jedna, da redak ima svoje usmjerenje i da znakovi na papiru nose značenje koje netko može izgovoriti naglas. Čita ilustracije, raspoznaje boje i oblike, prepoznaje simbole i pripisuje im kontekstualna značenja. Riječ je, dakle, o skupu vještina koje se u literaturi opisuju kao poznavanje tiska, a usvajaju se godinama prije prvog pročitanog slova. Istraživanja rane pismenosti dosljedno pokazuju da su upravo te vještine među najpouzdanijim pokazateljima kasnije uspješnosti u čitanju, usvajanju sadržaja i analitičkom učenju, jednako kao i poznavanje slova ili sposobnost pisanja vlastitog imena. Dijete koje je do polaska u školu prelistalo stotine slikovnica ulazi u prvi razred s prednošću koja u kasnijem razvoju olakšava svladavanje vještina učenja i kritičkog promišljanja.
Roditelji nas često pitaju treba li dijete prije škole svladati slova i u kojoj mjeri treba samostalno čitati, umjesto da pitaju sluša li rado priče, prepričava li ih, primjećuje li što se događa u ilustraciji. Ne, predškolsko dijete ne mora znati čitati jer mozak šestogodišnjaka ili sedmogodišnjaka tek razvija sposobnosti potrebne za tehničko čitanje, a zatim i za čitanje s razumijevanjem. Ne, dijete prije polaska u školu ne mora moći pisati sva slova. Da, zrcalno pismo je sasvim normalna razvojna pojava. Da, dijete treba usvojiti analizu i sintezu, a u vrtiću usvajanje te sposobnosti potičemo raznim jezičnim igrama, recitacijama, pjesmicama u rimi, slogovanjem, brzalicama i usmjerenim aktivnostima prepoznavanja i imenovanja. Zadaća je školskog sustava da strukturiranim kurikulumom i pravilnom vremenskom raspodjelom intelektualnog opterećenja omogući djetetu svladavanje pisma u grafomotoričkom i analitičkom kontekstu. Dakle, u vrtiću knjigu upoznajemo, a u školi je čitamo.
U tom temelju slikovnica ima posebnu ulogu: povezuje slušni i vizualni sadržaj u zajedničkim aktivnostima čitanja na glas. Ilustracija u slikovnici nije ukras uz tekst jer pisana riječ i slika mogu surađivati ili se međusobno nadopunjavati. Katkad govore isto, ponekad slika dopunjuje ono što tekst prešućuje, katkad ga proširuje, a u najzanimljivijim slučajevima riječ i slika govore različito ili si otvoreno proturječe.
Upravo je taj posljednji slučaj mjesto na kojem dijete počinje tumačiti. Medo u slikovnici Lea Timmersa (Medo i naočale, Ibis grafika 2025.) traži svoje naočale, a čitatelj ih cijelo vrijeme vidi na njegovoj glavi. Tekst o tome ne govori. Dijete koje uoči tu razliku upravo je obavilo prvu književnu analizu u svome životu, i to bez ijednog samostalno pročitanog slova. Otkrilo je da pripovjedač ne mora znati sve, da postoji razlika između onoga što je rečeno i onoga što je istina, i da čitatelj katkad zna više od junaka. Taj se analitički kontekst u srednjoškolskom nastavnom programu naziva ironijom.
Odatle slijedi i praktična posljedica koju vrijedi izgovoriti: slikovnicu ne treba čitati u jednom dahu.
Zastanite. Pustite djecu da promotre stranicu prije nego što progovorite.
Pitajte što vide, a ne samo što se događa. Vratite se na prethodnu stranicu i uspoređujte. Pitajte zašto lik ima baš takav izraz lica, gdje se sakrila mačka, što se promijenilo u sobi otkad ste zadnji put pogledali. Pitanje zašto ovdje je najkorisniji alat koji imamo, a njegova je najveća vrijednost u tome što nema unaprijed zadan odgovor. Istraživanja zajedničkog čitanja pokazuju da dobrobit za dijete nije u tome koliko se knjiga pročita, nego koliko se razgovaralo dok su bile otvorene jer pripovjedna struktura djetetu daje obrasce za razmišljanje o problemima. Junak iz priče donosi odluke, griješi, isprobava i pronalazi rješenje. Prepoznavanje tuđih namjera na ilustraciji vježba je za ono što ćemo kasnije zvati socijalnom osjetljivošću. Zajedničko listanje traži usmjerenu pažnju, i to duže nego što je djetetu te dobi prirodno, pa svako sljedeće čitanje pomiče tu granicu za nekoliko minuta. Sve to izgleda kao ugodan poslijepodnevni ritual, a zapravo je vrlo ozbiljan čitački trening.
Dijete čita i nas dok mi čitamo njemu. Prati nam glas, tempo, stanke, izraz lica, položaj tijela, način na koji držimo knjigu. Ako čitamo bez interesa, to se čuje. Ako nam se knjiga sviđa, i to se čuje. Zato je važno da slikovnicu pročitamo prije nego što je ponesemo u skupinu ili sjednemo s njom pred dijete, a sve to kako bismo prepoznali gdje nas je dirnula, što nam je zasmetalo i koje ćemo mjesto htjeti pročitati dvaput.
Dijete s knjigom naopako u rukama ne čeka trenutak u kojem će početi čitati, već u pruženom sadržaju sudjeluje istraživački, s velikom znatiželjom i optimizmom. Ponekad je najbolje što možemo učiniti upravo da ga pustimo da se igra.
PRIDRUŽITE NAM SE U PROJEKTU
NAŠA MALA KNJIŽNICA!
Prijave završavaju
30. rujna!
