JAN DE KINDER poznat je i nagrađivan belgijski autor čije su slikovnice našle svoje čitatelje diljem cijelog svijeta. Prevođen na više desetaka jezika, Jan uz prepoznatljive kratke tekstove njeguje i jasan, nedvosmislen i sanjarski ilustrativni stil.
O kvaliteti njegovih djela govori i činjenica da je redovni gost na stranicama kataloga The White Raven, koji objavljuje najveća dostignuća književne ilustracije. Jan je rado pristao na razgovor i podijelio s nama svoja promišljanja i pokoju zanimljivost.
Intervju je vodila Iva Dolenc. Autorica teksta je Danijela Varga.
Nije da tražim priče s problemima, ali trudim se izabrati teme koje rezoniraju s mojim iskustvima iz djetinjstva. Kao dijete sam se često nalazio u teškim situacijama, zato ih sada koristim kao polazište za knjige i ilustracije. Pokušavam kreirati priče o osjetljivim temama s kojima se djeca mogu poistovjetiti. Ponekad je pravi izazov pri-stupiti problemu uz pozitivne emocije i humor kako bi se djeca mogla poistovjetiti s likovima.
Na prvi pogled, Moja baka i Crveno čine se vrlo različitima, ali snažno su povezane temom različitosti i klišea. Jezgra obiju slikovnica jest pogled van same knjige. Izvan okvira. Obje pozivaju djecu da se odnose prema drugima s ljubaznošću i empatijom. Glavna poruka je iskazivanje poštovanja, razumijevanja jednih za druge, bez brzog osuđivanja.
Crveno progovara o maltretiranju, sramu i isključivanju – kako izgleda kad smo osuđivani bez vidljivog razloga. Moja baka je oda mnogim predrasudama koje imamo prema starijim osobama.
Naravno, djeca često pronalaze vrlo različite poruke. Ponekad doda-ju i neka svoja značenja, poput ljubavi između dva lika na kraju slikovnice “Crveno”, iako ja to nisam predvidio.
Ponekad, uz djecu, otkrivam nove ideje koje onda zapišem. Kad je priča gotova, testiram je – čitam je na gostovanjima i promatram dječje reakcije. Na tome onda gradim sve eventualne promjene. Osobito ako shvatim da djeca nešto ne mogu razumjeti i da sam previše zašao u svijet odraslih. Ponekad dodam nekoliko stranica kako bi priča bila jasnija djeci. Tako su priče uvijek uspješnije i konkretnije.
Dok sam se još “tražio”, pohađao sam razne tečajeve improvizacije, kazališta, klauniranja, cirkusa, čak sam išao i na tečaj vožnje jednocikla. Bavio sam se i uličnim kazalištem. Sve je to snažno utjecalo na mene – proširio sam vidike, ohrabrio sam se na stvari koje inače nikad ne bih isprobao. Zato sada priče stvaram na potpuno drugačiji način nego prije.
Volim kazalište, volim cirkus i ples jer zahtijevaju mnogo pokreta, umijeća i upornosti. Sve me to motivira da obogaćujem svoje knjižne likove s puno pokreta u ilustracijama.
Zahvaljujemo Janu de Kinderu na zanimljivom razgovoru. Naravno, intervju smo prikazali i na online radionici na temu slikovnice “Crveno” koju smo tom prilikom metodički razradili. Voditeljica projekta održala je kratko predavanje o ruganju, posljedicama koje ruganje ostavlja u nama te na koji način određuje tijek daljnjeg života. Uz ulogu odraslih i načine proaktivnosti, na radionici smo analizirali i samu simboliku crvene boje u radnji, u nama i u svijetu koji nas okružuje.
Kao i na svakom susretu, koordinatorice su nas razveselile svojim izlaganjima, idejama i kvalitetnim pristupom svakoj slikovnici, na čemu im od srca zahvaljujemo. Snimka radionice javno će biti dostupna po završetku projekta.
