KAD RODITELJ ČITA U VRTIĆU: mala aktivnost s velikim razvojnim učinkom

Autorice kolumne:

Sanda Buljat i Vedrana Marković
DV Remetinec, Zagreb

Mi smo odgojiteljice Sanda Buljat i Vedrana Marković skupine „Sportići“, odgojne skupine s integriranim sportskim programom uzrasta od 3 do 7 godina iz Dječjeg vrtića Remetinec. Svoje iskustvo dijelimo kako bismo istaknule važnost povezivanja sportskog duha i rane pismenosti kroz aktivnu suradnju s roditeljima. Partnerstvo obitelji i vrtića temelj je našeg odgojno-obrazovnog rada.

Roditelji su prvi i najvažniji partneri u odgoju i obrazovanju djece. Aktivnim sudjelovanjem roditelja u životu vrtićke skupine nastaju iskustva koja istodobno obogaćuju dječje učenje, jačaju roditeljske kompetencije i produbljuju suradnju s odgojiteljima. Jedan od jednostavnih, ali iznimno vrijednih primjera takve suradnje jest uključivanje roditelja u skupinu u ulozi „roditelja čitača“. Ideja je proizašla iz naše želje da čitanje postane zajednički ritual, a djeca su reagirala s velikim uzbuđenjem, ponosno dočekujući svakog roditelja kao posebnog gosta u svom sportskom okruženju.

Slikovnica kao poticaj za razgovor o emocijama

S obzirom na to da naša skupina „Sportići“ okuplja djecu u širokom rasponu od 3 do 7 godina, naglasak na ranoj pismenosti ima veliku važnost za razvoj predvještina čitanja. Posebnu vrijednost u poticanju rane pismenosti donijelo nam je sudjelovanje u međunarodnom projektu „Naša mala knjižnica“ (NMK 1), koji je ove godine ujedinio roditelje i djecu naše skupine u zajedničkom otkrivanju vrhunske dječje književnosti. Izbor slikovnice „Crveno“ , koju je roditelj pročitao djeci u skupini pokazao se izuzetno vrijednim. Slikovnica na dječjoj razini progovara o osjetljivim temama poput izrugivanja i hrabrosti da se kaže „stani“. Dok je roditelj naglašavao ključne trenutke u kojima glavni lik crveni, djeca su s velikim zanimanjem promatrala simboliku crvene boje koja prožima cijelu priču. Taj vizualni element pomogao im je lakše prepoznati, imenovati i proživjeti neugodne osjećaje o kojima priča govori. Nakon čitanja uslijedio je vođeni razgovor tijekom kojeg su djeca prepoznavala emocije kod likova iz priče, opisivala situacije koje su do njih dovele te povezivala sadržaj slikovnice s vlastitim iskustvima.

Djeca su također promišljala o načinima na koje se osjećaji mogu izraziti na prihvatljiv i primjeren način. Roditelji su se aktivno uključili u provođenje aktivnosti iz projekta. Djeca su kroz likovne izazove proživljavala osjećaje likova, dok su kroz izradu likova od recikliranih materijala i potragu za skrivenim detaljima razvijala pažnju. Posebno je bilo vidljivo uzbuđenje i ponos djeteta čiji je roditelj sudjelovao u aktivnosti, ali i pozitivan interes ostale djece koja su s radoznalošću prihvatila roditelja u novoj ulozi.

Zbog velikog interesa roditelja koje smo uključivale tijekom cijele godine, ova su gostovanja postala naša redovna aktivnost koja na opipljiv način povezuje čitanje s igrom i emocionalnim razvojem. Djeca uče slušati jedni druge, dijeliti vlastita iskustva i uvažavati različite perspektive. Razgovor o likovima i situacijama iz priče često postaje poticaj za promišljanje o međuljudskim odnosima, prijateljstvu i empatiji. Istodobno, čitanje od strane roditelja dodatno osnažuje pozitivan odnos djece prema knjizi i čitanju.

Male prakse koje grade veliku zajednicu

Sudjelovanje u aktivnosti ima značajne dobrobiti i za roditelje, ali i za nas odgojitelje. Oni dobivaju priliku doživjeti sebe kao aktivne sudionike odgojno-obrazovnog procesa, a ne samo kao promatrače. Takvo iskustvo pridonosi jačanju osjećaja roditeljske kompetentnosti i uključenosti u djetetov vrtićki život. Za nas, kao odgojiteljice, ova je suradnja donijela novi profesionalni uvid; dobile smo dragocjenu priliku promatrati djecu u interakciji s njihovim roditeljima unutar vrtićkog konteksta, što nam je pomoglo u boljem razumijevanju obiteljske dinamike i individualnih potreba svakog djeteta. Autentična prisutnost roditelja unijela je novu energiju u skupinu, ojačala uzajamno povjerenje i potvrdila nam da je zajedničko planiranje ključ uspješnog rada. Primijetile smo da su djeca postala pažljivija jedna prema drugima, a roditelji su postali naši stalni suputnici u čitalačkim pustolovinama.

Ovakvim aktivnostima djeca uče prepoznavati i imenovati emocije, razumjeti njihove uzroke te razlikovati prihvatljive i neprihvatljive načine njihova izražavanja. Posebno je važno što se o emocijama poput straha, tuge ili ljutnje razgovara u sigurnom i podržavajućem okruženju. Djeci se pritom prenosi važna poruka – sve su emocije prirodan dio ljudskog iskustva, ali je potrebno učiti kako ih prepoznati, razumjeti i primjereno izraziti. Cjelovit razvoj djeteta uvijek je rezultat zajedničkog djelovanja – obitelji, odgojitelja i šire zajednice.

Share on Facebook