Autorica kolumne:
AILEEN MARINČIĆ,
OŠ Vežica, Rijeka
Učiteljica sam produženog boravka u Osnovnoj školi Vežica u Rijeci i ove godine projekt NMK provodim s tridesetdvoje prvašića s kojima uživam čitajući i obrađujući knjige. Ovo mi je drugi ciklus u projektu i, nakon prošlogodišnjeg čistog oduševljenja, ove sam godine ipak malo zastala pred popisom naslova. Ovogodišnje knjige na prvi pogled nisu mi se činile toliko zanimljive za dodatne sadržaje, no ubrzo sam shvatila da sam se prevarila.
Iako smo tek na trećoj knjizi ovogodišnjeg projekta, na njoj smo zastali jer smo otvorili mnoga pitanja oko ideje roditeljstva, obitelji i ljubavi. Tko je roditelj? Što je posao roditelja? Tko su moji roditelji? Što je ljubav i kako ju pokazujemo, a kako osjećamo? Ta su nas pitanja, i mene i njih, odvela puno dalje od same priče ove knjige.
Zadržali smo se na knjizi „Kiki, mi te volimo!“ Melite Rundek, a jedan zadatak iz Kreativne knjižice naveo nas je na još dublje istraživanje roditeljstva, povezanosti i međusobne sličnosti. Posebno smo se prihvatili ove knjige jer u razredu imamo učenicu s udomljenim bratom o kojem posebno rado priča pa smo se malo zaigrali s ovom (ponekad dosta teškom) temom za djecu prvoga razreda. Ali što je bilo dalje? Kako smo nastavili? E, pa čitajte i budite šokirani kao i ja!
Ljubav je osjećaj koji je najjači i najčišći – tako su rekli učenici. Volimo ne samo svoje roditelje, nego i braću, sestre, širu obitelj, prijatelje, kućne ljubimce itd. Ona se širi i ispunjava naša srca. Ljubav osjećamo već pogledom, a vidimo ju na ustima kad se netko veseli što nas je ugledao, ili kad nam netko pokaže znak pažnje (neočekivana slastica, pomoć oko zadaće i učenja, pomoć ako padnemo, zagrljaj kad nam je teško).
Rad u produženom boravku nije kao rad na jutarnjoj nastavi gdje učenici sjede, tiho rade i uče nastavnog gradiva, već je tu i slobodno vrijeme. Tad se zajedno igramo, organiziramo aktivnosti te se upoznajemo i otvaramo jedni drugima. I baš kod tih aktivnosti imenujemo međusobne sličnosti i razlike te stvaramo duboka prijateljstva i bliskosti.
U knjizi Melite Rundek upoznajemo Kikija, mladog vjeverića koji se skriva. Tužan je jer mu je netko rekao da mu roditelji nisu pravi.
I zaista, što se više bližimo kraju knjige, to se Kiki više otkriva. Razočaran je i plače, no nije tužan samo on, nego i njegova mačja obitelj koja ga je usvojila. Oni ne vide problem u njihovim različitostima niti u tome što nisu krvno povezani, oni vide samo neizmjernu ljubav jedni prema drugima.
Čitanjem ove knjige došli smo do tema sličnosti i razlika unutar obitelji. Shvatili smo da je netko sve naslijedio od mame, netko je tatina kopija, netko sliči na mamu, ali se ponaša kao tata, netko izgleda isto kao teta, netko ima prste kao nona/baka.
U suradnji s roditeljima pripremila sam malu igru. Oni su mi poslali svoje slike kad su bili mali, otprilike u dobi kao što su i učenici sada. Te slike sam isprintala, izrezala i okrenula licem prema dolje. Zadatak učenika bio je pronaći svoje male roditelje, uočiti te sličnosti o kojima su govorili. Čim bi pronašli sliku svojih roditelja, sreća je bila mjerljiva širinom osmijeha. Kao da su tim malim otkrićem još jednom potvrdili da nekamo pripadaju.
Nakon ponovnog razgovora o sličnostima sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, kako su brzo ili sporo pronašli svoje male roditelje te imaju li oni sličnosti sa svojom braćom/sestrama, javila se i naša tiha učenica i rekla: „Ja imam dva brata, slični smo, ali jedan ima drugu pravu mamu.“
U toj jednostavnoj rečenici bilo je više razumijevanja nego u mnogim odraslim raspravama o obitelji. Tijekom razgovora otvoreno je govorila o svom „novom“ bratu, a iz njezinih se riječi jasno mogla iščitati ljubav i povezanost koju su stvorili u manje od godine dana otkako je brat s njima.
Vrlo je zanimljivo bilo slušati kako s puno ljubavi i empatije priča o svojem bratu i shvaća da nisu krvno povezani, ali taj joj dio ni najmanje ne smeta jer je ona njega u potpunosti prigrlila. Dapače, nije joj bilo jasno zašto sam ju o tome uopće i pitala – jer on je njen.
Temi usvajanja i udomljavanja oprezno sam prilazila, strahujući od reakcija, no mojem strahu nije bilo mjesta jer su učenici spremno i vrlo pozitivno razgovarali o toj temi. Uživali su nazivati svoje najbolje prijatelje ili prijateljice svojom braćom ili sestrama i čak su nalazili i fizičke sličnosti među sobom (svijetle oči, kovrčava kosa, male uši) i time pokazali svoje otvoreno srce spremno za prihvaćanje ljubavi bez traženja izlika i prepreka.
Prije same obrade tražila sam dopuštenje majke kako bi učenicu mogla pitati o njenom odnosu s bratom i koliko je uistinu upoznata s time da je on udomljen. Tako je ova knjiga bila idealna prilika povezati pisanu riječ i životno iskustvo.
Majka rado dala dopuštenje i rekla: „Ona Vam sve zna i razumije i jako je ponosna što može reći više o našoj obitelji.“
Mi odrasli često kompliciramo odnose, dok ih djeca pojednostavljuju i promjene prihvaćaju puno prirodnije. Dok mi strepimo o prihvaćanju, oni vide priliku za širenje sreće i ljubavi bez ikakvih pitanja, samo pruže ruku, rašire osmijeh i sve se posloži na svoje mjesto.
Naša učenica dala nam je povod razmišljati kako je bitno imati otvoreni um i srce i pokazala nam je svojim primjerom da takvim pristupom možemo samo biti na dobitku, nikako na gubitku. Ova knjiga je idealna za pokazivanje širine ljubavi i prihvaćanja.
Kad smo započeli s čitanjem, strahovala sam kakve će reakcije biti na temu knjige. Smatrala sam da je preteška za njihovu dob, no iznenadila sam se pozitivom i opuštenošću razreda te prihvaćanjem priče naše učenice. Dok sam ja u sebi slagala moguće scenarije i brinula hoće li netko postaviti nezgodno pitanje, oni su jednostavno slušali, klimali glavom i postavljali pitanja bez osude. Djeca ponekad razumiju stvari puno jednostavnije i iskrenije nego mi odrasli. Potekle su i neke suze (u redu, priznajem, bile su moje) jer me njihova spontanost oko ove teme potpuno razoružala.
Učenici su objašnjavali svojim dječjim jezikom da se ljubav stvara i raste, a nije nametnuta i da zato nije bitno je li netko naš „pravi“ brat ili sestra već odnos je taj kojim se postaje to „pravo“ bratstvo. Učenica nas je silno nasmijala jer iz njezina opisa obitelji uistinu nismo mogli shvatiti tko je kome što, ali ona se u niti jednom trenutku nije pokolebala i svog usvojenog brata nazvala „ne pravim“ bratom. Objasnila nam je kako ima velikog brata od prije i malog kojeg je nedavno dobila, ali on nije došao iz njene mame nego njegove te ne živi s njom, nego s njima pa je njegova mama zaista njegova mama.
Jeste li se pogubili? Nasmijali? E pa mi jesmo, no na kraju je najvažnije to da je on njezin brat.
Obitelj je zajednica koja nije uvijek krvno povezana i to je može samo pojačati i zbližiti. Djeca to razumiju i osjećaju mnogo bolje od nas odraslih. Nastojimo djecu danas suviše zaštititi od svega što smatramo drugačijim, čudnim, neprirodnim, nejasnim i time samo stvaramo neočekivane probleme i nerazumijevanje. Obiteljska situacija moje učenice u kombinaciji s ovom toplom, a posve jednostavnom knjigom otvorila je vrata razumijevanju ljubavi s dječjeg pogleda.
Otvorenost, opuštenost i osmijeh je sve što nam u životu treba. Nije potrebno zamarati se činjenicama tko uistinu je, a tko nije pravi brat/sestra jer topli zagrljaj za teške dane, poljubac za ljepši san, uho za slušanje i ruka za igranje je sve što treba za predivno djetinjstvo. Možda je to najveća lekcija ove knjige – da se obitelj ne mjeri krvlju, nego količinom ljubavi koju smo spremni dati i primiti.
