
PEKMEZ, DŽEM I MARMELADA već godinama žive u istoj smočnici, ali se i dalje ne mogu dogovoriti tko je glavni.
Pekmez se hvali da je najstariji i najfiniji – “Ja sam kuhan satima, bez šećera i dodataka! Samo sitno rezano voće i strpljenje!”
Džem mu odmahuje žlicom: “Molim te, ja sam moderniji. Mene se kuha kratko i slatko, da zadržim boju i svježinu. Najbolji sam na palačinkama!”
A marmelada, elegantna gospođa od naranče, uzdigne obrvu i kaže: “Dragi moji, vi ste simpatični, ali ja sam savršeno želatinasta i mekana! Marmeladom se može zvati samo citrusna aristokracija poput mene.”
Na kraju se svi pomire u zajedničkom kolaču jer – bilo pekmez, džem ili marmelada – najvažnije je da su slatki, voćni i veseli.
A kad se namažu na topli kruh, nitko više ne pita tko je tko!






